Šapice na Bazovoj glavi
02.08.2015.
I tako, poslije 9 mjeseci čekanja – ostvarila se želja našeg vodiča (Davor Matas) da šapice osvoje jedan od manje poznatih vrhova – Bazova glava 773m/nv.
Istina, prošle godine (vidi najavu od 23.11.2014.) je Davor imao namjeru povesti ekipu na B.G. ali se iz nekog razloga tijekom pohoda plan mijenja i završavamo na okolnim vrhuncima. 🙂
Ovoga puta ekipu tvore mnogobrojni Osiječani: Davor, Ivan, Jasna, Dino i Vlasta i malobrojni Slatinčani: Jasna, Bigi i moja malenkost.
Endomondo kaže da smo odradili 17,91km, iako svi znamo da malčice, a katkada i malo više laže, no sada znamo što je tomu razlog. Naime, svaki gubitak signala i dulje stajanje u mjestu program pokušava preračunati i popuniti praznine. To je dobro, dok se neprestano krećemo jer nema svuda GPS signala, ali kad ručamo ili radimo pauze – tada se pribrajaju kilometri koji ne postoje. To se događa na manje-više svim uređajima, pa čak i na Garminu.
Iako je vremenska prognoza pokazivala crne oblake, munje i gromove, i to u trajanju od 48 sati, palo je nekoliko minijaturnih kapi kiše prije no što smo došli do startne crte i to je bilo sve! Nije ni čudo da su Englezi priznali meteorologiju kao znanost tek šezdesetih godina… Ukratko planinari uopće ne trebaju obraćati pozornost na silne vremenske prognoze, jer su do sada bile pogrešne 95%, ako ne i više.
Pohod na Bazovu glavu obilovao je divljim kupinama kojima se popravlja DNK-a i sveukupno zdravstveno stanje budućih naraštaja, o da… Kod dijela ekipe ipak je najviše zadovoljstva prouzročila lubenica koju smo Ivan i ja (bratski) vukli na leđima sve do lovačke kuće Vepar II gdje smo ručali. Puno je lakše istu uzgojiti i kupiti nego odnijeti do gore. Uf!
Sve u svemu, nismo vidjeli ništa što već vidjeli nismo. Šuma, kamenje, drveće, malo gore, malo dolje, tu i tamo neki potok, zrele kupine, cvrkut ptica, leptiri, obadi, puževi (jednog sam spasio sigurne smrti).
Nigdje žive duše, aviona, niti kamiona. Samo mi i divlja neobuzdana priroda…
Hrvatski proizvođači cipela još jednom su pokazali kako veze sa mozgom i ljepilom nemaju, a Ivan je vojnom i stolarskom pozivu pridodao još jedan, onaj postolarski. 🙂
Pozdrav svima i nedajte nase – samo podase!
Miša Nicinger
