Polumaratonski treking pa duatlon
02.11.2014.
Spletom okolnosti današnji pohod odrađujem samostalno u maniri pravog pravcatog trekera, a kasnije i duatlonca.
Ako me netko prihvati pod svoje i nauči malo bolje plivati (čitaj nauči plivati), odmah se učlanjujem u triatlonce. 🙂
Krećem u cik zore (tako reći), magluština, temperatura varira od 2 do 3°C. No sve je suho i uredno, a tu su i nove zimske gume na svim kotačima. Parkiram na cesti Drenovac – Jankovac pokraj ulaza na Greben Sokoline i štrumfam brzinom munje. OK, lažem, mora se malo i fotkati, pa i tu gubim 5-6 minuta, ali nije mi žao.
Iako, sam u ruksaku nosio znatne količine odjeće, hrane i vode, ipak sam uspio ispoštovati zacrtani plan i od Slatinskog Drenovca, unatoč lovcima, stići na vrh Ivačka glava za 1 sat i 50 minuta hoda, odnosno ukupno 2 sata po kronometru.
Naime, na pola puta sam po prvi put doživio “hajku” na sirote divlje životinje. 🙁 Gomila lovaca sa opakim puščetinama, silnim optikama i politrama rakije u džepovima – proizvodila je nevjerojatnu količinu buke s ciljem tjeranja živine do mjesta gdje će ih pokokati.
Zbog toga sam 10 minuta stajao pokraj njihovih automobila i čekao da se malo udalje, a zatim krenuo pjevajući, točnije zviždukajući (uglavnom CQ na telegrafiji). 😉
Sreo sam dvojicu lovaca i dobio info kako nema više opasnosti jer će pokolj napaviti pri dnu planine, a vrh je slobodan za budalaše poput mene. Nisu to rekli, ali su zacijelo pomislili…
Odmah poslije Ivačke glavice, krećem na spust starim šumarskim putem i ubrzo osvajam Koprivnato brdo, na koje malo tko odlazi.
Od našeg zadnjeg posjeta početkom godina, ima tek 2-3 upisa… Tamo sam doživio kalvariju sa upisnom knjigom, odnosno kemijskom olovkom koju sam dobio onomad, kad se Bandić kandidirao za predsjednika Hrvatske.
Olovka nije za k…. pa sam muku mučio kako ostaviti pisani trag, i na kraju sam Bandića umakao u tintu i ispisivao slovo po slovo. 🙂 Datum i ime, pa žig i to je to.
Od Ivačke glave do vrha Koprivnatog brda mi je trebalo samo 25 minuta hoda. Nije loše… Ovo iskustvo za posljedicu ima – novu kemijsku iz dućana i za svaki slučaj sam metnuo jednu običnu grafitnu olovku.
Spust sa Koprivnatog je prošao glatko, ne računajući jednog sirotog “rogonju” u galopu, koji je izbjegao hajku i koji me malo razbudio. 🙂
Slijedi Anđina koliba, pa malo makadama i trčanja do izvora i spomenika, gdje prelazim potok Kovačica i uspinjem se do Partizanskog groblja.
Uf, tamo nisam dugo bio. Zaboravio sam kako je lijepa ta staza (od glavne ceste do groblja), a tek kako je teška i zahtjeva. Majko mila! No posjetio sam lokalitet i zatim odlučio krenuti u mali ISPO jer ova staza vodi prema Ivačkoj (udaljava me), a ne prema Drenovcu kamo sam se zaputio.
Ubrzo sam pronašao Greben Sokoline i nastavio utrku sa vremenom.
Na križanju Sokoline – Jankovac, pravim kratku pauzu, gledam MMS i Viber poruke, i malo se dopisujem. To je dakako “zeznulo” endomodno koji je prestao raditi, a možda sam ga i ja greškom zaustavio. Na tom mjestu je pokazivao 17,7 km i malo je falilo da se spustim u na Jankovac (kapućino) i vratim istim putem, pa nazad do Drenovca.
U zadnji čas sam odlučio jurnuti dolje kako bih stigao odraditi 43km na biciklu u Podravini. 🙂
Sve u svemu prehodao sam 17,7km plus 2,5km (toliko otprilike ima od križanja Sokoline – Jankovac do početka staze u Drenovcu), iako mislim da ima mrvicu više. Kad se sve zboriji i oduzme, prešao sam 20,2 km za 4 sata i 51 minuta, odnosno sve skupa je odrađeno za 4 sata i 30 minuta. Ostatak minutaže su fotke, muke po olovkama, hajka itd.
Ne mogu skriti zadovoljstvo. Da nije vražjeg i vrlo potrebnog ruksaka, moglo se to sve skupa znatno ubrzati. 🙂
Bilo kako bilo, ja sam bio, vode pio, sendviče i jabuke potamanio.
Čak dvije šapice su mi davale potporu putem MMS-a i Vibera, a to nije mala stvar. Hvala. 🙂
Trebam li reći da ste mi svi nedostajali?
Miša Nicinger
