Vukovarski polumaraton 2021.
29.05.2021.
U Vukovaru sam prvi half istrčao 2019. godine, dok drugu onu virtualnu utrku – odlučujem preskočiti i evo nas danas na 3. Vukovarskom polumaratonu, iako bi bilo točnije napisati “drugom”. U međuvremenu smo malo mlađi, ljepši, mršaviji i trčimo puno brže, a tek što se znamo naslikavati… 😉
Boje Šapica danas brane Monika Bizik i Miša Nicinger, jer naše cure: Marija Bešlić, Iva Smoljan i Ivana Petrović odrađuju set profesionalnih obveza diljem Hrvatske. A tu su i odbjegle Šapice: Jasna Tušek-Lončarić koja uzima srebro na 21 km u svojoj kategoriji (Bravo Jasna!), dok Ivan i ja samo statiramo. 🙁 Spomenimo i jednu od najtrofejnijih Slatinčanki, to je mlađahna Doroteja Santi koja osvaja zlato na utrci od 5 km, iako nastupa za AK Slatina – nikako da je privolim u naše redove. 🙂
Unatoč velikoj nezainteresiranosti građana za bilo kakve sportske manifestacije (osim hebenog nogometa) moram priznati da su nas Vukovarci bodrili, tapšali, skandirali, a posebno se istakla skupina djevojaka i mladića iz OŠ Dragutina Tadijanovića. Oni su bili najglasniji i redom su pozdravljali sve trkače, napravili su velike i raznobojne transparente, a ja sam ih dakako malo snimio sa svojom traljavom tehnikom. Svaka čast djeco!
Moram primijetiti da je Vukovar mnogo živahan grad. Ljudi su stalno u pokretu i sve je nekako ubrzano, kao u kakvoj velikoj metropoli, barem kad je riječ o prometu. Parking kod pijaca je velik i brzo nalazim mjesto, nedaleko od starta. Iako većina (čitaj sva) komunalna poduzeća u HR gradovima služe za uhljeb i tihu pljačku stanovnika, cijene su pristojne, mada bi to u svuda trebalo biti besplatno. Parkirna mjesta su i dalje projektirana za minijature autiće, isti kao i kad nije bilo naplate, tako da ti novci služe samo za plaće onih što glumataju da nešto rade. 🙁 No to je svuda tako…
Startne pakete je Ivan pokupio u petak, pa smo izbjegli čekanje i evidentiranje, ali ja nisam vidio kako su bili organizirani.
Kao i 2019. imaju minus zbog nedostataka WC na startu. Znam, znam, okolo se nalazi gomila kafića i neki napušteni objekti koje smo svi uredno zapišavali, baš kao i u Osijeku, no ovdje je ipak nešto manje ljudi. Dobro je. 🙂
Volonteri prekobrojni, mladi i lijepi, vrijedni, ljubazni. Nažalost neki su bili malo neozbiljni, pa su pojedini trkači odlutali sa staze, dok su oni umjesto stanjanja na križanju telefonirali ili razgovarali sa vozačima u automobilima i pod 20 metara od križanja (ne pričam napamet vidio sam curu koja je napustila svoje mjesto i otišla u hlad na čašicu razgovora).
OK, meni su volonteri bili super jer sam trčao znatno sporije, u masi drugih trkača, ali su zato neke koštali plasmana i osvajanja medalje. 🙁 Sve u svemu organizatori su odradili dobro svoj posao, ponudili nam dosta tekućine, prefine sendviče, lijepu majicu, buff, startni broj, medalju, platnenu torbu. A problema sa volonterima imaju sve utrke. Nemojmo se zavaravati. Većina njih nema pomja i ne želi tamo biti. Dakle super su! .-)
Na svakoj utrci (trail ili cestovna) treba malo uključiti mozak i usporiti, a ne samo srljati kao muha bez glave. Ne pitajte kako znam? Hehe, i sam često zalutam… 🙂 Ne baš na cestovnim utkama, ali događa se na trailovima da odem daleko, daleko i još dalje. Haha.
Mjeritelji vremena “stoperica.hr” odrađuje solidan posao, staza je komplicirana, jer mali je to grad, pa bi trebalo puno dodatnih mjernih stanica i povezivanja u zajednički sustav, da se spriječe makinacije (ovo na polumaratonima valjda samo Osijek ima dobro riješen, no tamo je i puno veći budžet).
Sve su svemu prezadovoljan sam viđenim, doživljenim i dakako vlastitim rezultatom. Fotkao sam, snimao, intervjuirao tijekom utrke, zastajkivao. I nisam se ubijao od napora. Mogao sam to za koju minutu skratiti, ali čemu!? Mi iz sredine nemamo potrebe ubijati sebe za par stotinki ili minuta. 6. sam u svojoj starosnoj kategoriji, od ukupno 230 muškaraca sam uhvatio 86. mjesto. Pa jel može bolje? Može, ali treba se družiti, pomagati na stazi, bodriti, naslikavati, uživati u toj znojnoj avanturi i pregrijanoj atmosferi. U konačnici medicinske ekipe uvijek imaju posla sa onima koji precijene svoje mogućnosti ili nemaju dovoljno kilometara u nogama. Vrućina, dehidracija, umor, nizak nivo glikogena, nerealna očekivanja ili sumanuta želja – sve je to recept za katastrofu u cilju.
Upoznao sam Dinka Blaževića vrsnog fotografa, Mariju Labak izvrsnu trkačicu, pozdravio velika imena trkaće scene i upoznao nova lica. Pa tko to može platiti? 🙂
Nažalost, Marija ima silne obveze u Zagrebu, pa nismo obišli malo Vukovar, počastili se hranom izvan startnog paketa, sladoledom i lijepim pogledima izvan trkaće staze i natjecanja. Nagodinu ćemo potrošiti koju kunu i predstaviti vam kakva je ponuda, cijene i gdje vrijedi otići. 🙂
Hvala svima na ugodnim trenucima, čestitke najboljima i pozdrav na sve strane lijepe naše i diljem Balkana. Vukovar je dobar domaćin, vozači nisu previše pizdili i vozili pokraj nas. Vidimo se ponovno. 🙂
Miša Nicinger
Rezultati:
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
