10. godina Šapica (3. dio)
18.11.2018.
Od novih i nadamo su budućih Šapica na startu se pojavilo nekoliko novih, mladih, mnogo lijepih i sposobnih šetača, hodača, skakača i trkača: Ante i Melita iz Osijeka, a iz Donjeg Miholjca: Stjepan, Deni i neznana djevojka. Zatim i ostatak ekipe: Mario, Tomo, Ivanka, Vlatka, Boris, Jasna, moja malenkost i dva četvornožna ljubimca.
Bio je ovo prvi dan zime u našim krajevima, temperatura oko nule. Osim zakonom propisane zimske opreme za potrebe prometa, koristili smo i većinu zimskih odjevnih predmeta kako bi u toplini tijela svojih – odradili ovaj pohod u neznatnim količinama snijega, magli koja se nije dala rezati nožem i štrumftastično raspoloženom društvu. OK, ako ćemo pravo, nedostajalo je nekoliko pari gojzerica, no svaka se škola plaća. Dakako u trgovini obućom. 😉 Preporučamo kupnju tijekom rasprodaja, akcija i popusta od cca 50%.
Odradili smo što i najavili (kako tko): Jankovac > Šareni stup > Češljakovački vis > Planinarska kuća Trišnjca > Tisovačka kosa > Tisovac > Šumarski fakultet > Žene 10 min. > Jankovac. Što reći osim da su neki poznati pojedinci, khm, zahvaljujući prčkanju po mobitelu, trekkiranju i gustoj magli promašili skretanje za Trišnjicu i produžili ravno do Tisovca. Ah. 🙂
Snimio sam nešto malo video materijala i nekoliko fotografija. Više fotki nije imalo smisla jer su svjetlosni uvjeti bili blago katastrofalni, a krajni rezultat “duhoviti” sa razmazanim facama. Sve to se događa zbog malih brzina zatvarača (~1/15sec.). Magla i odsustvo sunca općenito traži jako puno mirovanja (mirnu ruku, miran subjekt, profi tehnika) ukoliko se želi napraviti dobra fotografija. A to u hodnji nije baš izvedivo, a niti potrebno. Ništa od ovoga ne ide u tisak i na prodaju.
Po starom dobrom običaju, startam Endomondo prije polaska na hodnju i zaboravljam startati Garmina koga pokrećem nekih 600m kasnije. Na kraju pohoda, uredno zaustavljam Garmina, ali zaboravljam ugasiti Endomno pa mi bilježi nešto vožnje u autu. Joj. Tehnika je korisna, sve to lijepo dokumentira ali traži puno koncentracije. U samo nekoliko sekundi treba zaključati auto, spremiti ključ na sigurno, pokrenuti sve spravice, družiti se, hodati, snimati, a ja nisam baš pametan, a ni sposoban…
Bilo, kako bilo, nas je 12 pojačani četveronošcima, danas hodalo ~15km. Nije nešto, al’ čovjeka veseli, posebno kada u ekipi ima toliko mladosti, osmijeha i dobre vibre.
Do novog, manje ili više znojnog susreta lijep pozdav i ostajte mi dobro. Vidimo se dragi moji. Nekad, negdje, prije ili kasnije, nadam se što ranije…
Miša Nicinger
