3. tradicionalna utrka niz ski stazu na Nevoljašu
11.02.2018.
S obzirom da nam je zima takva kakva je, sva nekakva – nikakva, bljakava baš fuj, s temperaturama više u plusu nego u minusu, bez snježnog pokrivača, bar kod nas u nizinskim krajevima (tko nam kriv što ne živimo u gorju).
Mi smo svoje čekali, čekali i napokon dočekali, i zaputili se ove nedjelje na Papuk kako bih odradili našu 3. tradicionalnu utrku niz ski stazu (inače utrka bez značaja ali je nama draga zbog druženja, zabave i glupiranja, namjenjena užem krugu prijatelja i poznanika) čak smo sami sebe iznenadili jer nas se pojavilo deset, iako nas je trebao biti još veći broj ali dragi nam Legosi nisu mogli doći zbog opravdanih razloga, što zdravstvenih, poslovnih i slavljeničkih…
E sad, kako se kaže koga nema bez njega se može, kad budu gledali video i slike iskočit’ će iz kože. 🙂
Vesela družina lakonogih momaka (Antonio, Bartol, Davor, Domagoj, Filip, Ivan, Marko, Matija, Petar) jedva je dočekala da se malo opusti, umori, luduje i zabavi na svoj način… Mladi, lepi i bledi, a ne znaš koji je zgodniji od kojeg, ljudi sportskog duha, ljubitelji prirode i zgodnih žena. 🙂
Nas deset preko 300 godina kao jedan pravi slavonski hrast. Što se tiče rute nismo ništa planirali u naprijed već onako s nogu. Krenuli smo od Jankovca prema Kovačici kako bi se malo ugrijali uz lagani uspon 🙂 a potom prema Ivačkoj glavi gdje smo se zagrijali malo lakšim usponom, a kakvi bi mi bili da zaobiđemo “Koprivnato (Mišovito) brdo” gdje se zagara uz još lakši uspon, krste se kvadovi, puls skače ali zato slijedi velika nagrada kad se dođe do vrha. Jednostavno najljepši pogled na Papuku neopisivo ipak to treba doživjet (nikad ne zaobilazite Koprivu). 🙂
I za kraj ono zbog čega smo najviše došli – trka niz stazu. Eee tu se je vidjelo kako je to kad odrasli ljudi postanu djeca i vrate se u djetinjstvo. Vrijeme je bilo idealno temperatura nešto sitno ispod ništice, bez vjetra, prehodali smo 14 km, prolili smo usput dosta znoja, potrošili mnoštvo kalorija, napunili pluća kisikom, pročistili kardio-vaskularni sustav, hladnim zrakom pročešljali grlo, resetirali se u glavi i sabili stres do minimuma dok nismo sjeli za stol u Planinarskom domu na Jankovcu i razočarali se kvalitetom usluge (ali o tome bolje ništa ne pisati).
Sve u svemu bilo je super kao uvijek prošla je trka bez posljedica po koljena i zglobove padalo se, bacalo se svi smo pobjednici i nadam se da ćemo nastavit tradiciju jer ovo smo mi osmislili kako bi se zabavili.
Usput smo sreli jednu mnogobrojnu skupinu dragih ljudi koja svake nedjelje patrolira po našim slavonskim gorama i s kojima nas par hoda dosta često… jedne, jedine jedinstvene “Šapice“ – ehhh mene kao najmlađeg člana (još malo pa ću bit Magnum od Dirty Harry-a) ovog veselog društva zapadne da napišem kratku reportažu, a što da se radi na mlađima svijet ostaje. 🙂
Dražen Šmit
