Crna Gora, ta daleka i egzotična zemlja
09.02.2014.
Crna Gora, ta daleka i egzotična zemlja, konačno je dočekala da ju i ja posjetim.
Petak – Mostar, Dubrovnik, Herceg Novi
U ranim jutarnjim satima tj u 02:00 krećemo na put od Bille na Sjenjaku. Dolazimo za sat vremena do bosanske granice. Prolazimo ju bez problema (nažalost-objasnit ću kasnije). Vozimo se po mraku kroz Bosnu. Nema se što vidjeti, mrkli mrak svuda oko nas. U jutarnjim satima prolazimo kroz Sarajevo, ali se ne zaustavljamo. Sada se već vidi da su kuće i okolina neuređeni, po rijekama puno smeća, kao da su iza Hrvatske 40 ili više godina. Sa lijeve strane nam se pruža pogled na Bjelašnicu čiji vrhovi su pokriveni snijegom. Kad vidim ove planine, dođe mi želja da i ovdje planinarim, ne moram ići čak u daleku Crnu Goru. Zaustavljamo se kod jezera Jablanica da se odmorimo uz kavu (ili kahvu, kafu, kako tko). Voda u Neretvi 
ima lijepu zelenu boju, vjerojatno od nekih minerala (to će geolozi bolje znati). Dolazimo do Mostara, našeg prvog odredišta na ovom putu. Razgledamo Stari most, prolazimo kroz stari dio grada i uživamo u lokalnim delicijama (obavezno burek). Pošli smo i do Karađoz-begove džamije. Nastavljamo svoj put prema drugoj granici. I ovdje je došlo do nekih problema. Naime, jedna putnica nije imala ispravnu osobnu iskaznicu te nije mogla nastaviti put sa nama do Crne Gore, nego je mogla samo da se vrati nazad u Osijek preko Bosne ili preko Hrvatske (ali ne do Dubrovnika). Da su carinici na onoj prvoj granici dobro provjerili osobne isprave, gospođa se mogla vratiti u Osijek još iz Slavonskog Šamca, a ne ovako preko cijele Bosne i Hercegovine. Ne moram ni spominjati da je to sve bilo stresno, kako za nju, tako i za nas ostale putnike. Ali, što je, tu je. Nastavljamo svoj put prema Dubrovniku. Kroz dolinu Neretve sa ceste nam se pruža prekrasan pogled pa koristimo priliku za nekoliko fotografija. Prolazimo po jadranskoj magistrali i divimo se našoj obali i moru. Dolazimo u naš najpoznatiji turistički grad. Zbog zastoja na granici, smanjujemo predviđeno vrijeme za razgledavanje Dubrovnika. Ja koristim priliku da prošetam po Stradunu, posjetim utvrdu Lovrijenac i pogledam park Gradac. Još sat vremena vožnje i stižemo na crnogorsku granicu. Do Herceg Novog nam je trebalo još nešto manje od sat vremena. Smještamo se u apartmane, upoznajemo sa domaćinima i slijedi ukusna večera. Tko kaže da Crnogorci ništa ne rade, taj je grdno u krivu. Nakon večere odlazimo u zajedničku šetnju po Herceg novom. Razgledamo centar i šetamo dalje. U jednom trenutku ja predložim da idemo do spomenika Bezmetković. Ostali se nisu složili jer je stubište kroz neki park neosvjetljeno pa se tu rastajemo i ja nastavljam svoje upoznavanje ovog grada. I bolje tako, jer, da su ostali sa mnom, ni ja se ne bi usudio ići u taj mrak. Ali nije bilo osnove za strah. Kroz stotinjak stepenica dolazim do spomenika koji je, nažalost u mraku, kao i pogled prema moru. Slijedim cestu dalje i dolazim do Savinog manastira. I tu sam se nahodao po stepenicama, ali isplatilo mi se. Prema apartmanu se vraćam uz šetnicu Pet Danica uz samo more. Šetnica je duga, ali se vidi da je periferni dio još u izgradnji. Putem još upoznajem i crkvu sv. Leopolda i sv. Jeronima blizu centra. Nakon ovolikog hodanja i putovanja umoran se bacam u slatki krevet.
Subota – Planinarski dom Za Vratlom
Vrijeme nam nije sklono. Najavljena kiša je padala cijelo vrijeme. Nakon doručka ipak se odlučujemo na uspon do planinarskog doma Za Vratlom. Autobusom krećemo prema polaznoj točki, ali se netko sjetio da smo ostavili neke planinare u apartmanima pa smo se morali vraćati po njih. Dolazimo autobusom na početnu točku odakle krećemo prema domu opremljeni kabanicama, kišobranima, rukavicama i ostalim 
uobičajenim sitnicama. Kiša neumorno pada, ali pravi planinari, za kojeg se sad već smatram da jesam, idu i po kiši, snijegu, vjetru, a ponekad i po suncu. Slijedi lagani uspon po kamenitoj stazi. Ispod naših nogu slijeva se voda. Put nam zavija više puta lijevo-desno. Prelazimo preko nekog kamenog mostića i vraćamo na stazu. Okolina je prekrasna, šteta samo da nismo mogli i više uživati u njoj. Zbog kiše bili smo uskraćeni za poglede. A kao da obična nije bila dovoljna, povremeno je padala i sitna ledena kiša. Fotografije koje smo snimili su nešto mutne zbog navedene kiše. Lokalni vodič Marko kaže da sad slijedi malo teži uspon oko 500 metara. Za nas mlađe planinare to nije bio problem, ali neki su to malo teže svladali. Stižemo na prijevoj Vratlo i poslije njega, kao da smo ušli u zimu. Naime, do ovog prijevoja nije bilo snijega, a poslije toga odjednom snijega dovoljno i za skijanje. Srećom, planinarski dom je bio još samo 5 minuta udaljen. U domu prava ugoda, ugrijana peć, toplo kuhano vino ili čaj, a iskusni planinari su ponijeli sa sobom prave slavonske delicije (čitaj: čvarci, slanina, kobasice, džem, sir). Odmor nam je dobro došao. Nakon ugodnog jednosatnog predaha i upoznavanja sa domaćinima, vrijeme je da krenemo natrag. Vraćamo se istim putem natrag prema autobusu. Kiša neumorno i dalje pada, a ispod naših nogu se slijeva još više vode. Umorni, mokri i pokisli do kože, stižemo do autobusa. Mladi planinari početnici su upoznali čari planinarskog krštenja. Vraćamo se autobusom do apartmana i odlučujemo da ostatak poslijepodneva provedemo u toploj kuhinji uz tamburicu, kobasice i daruvarsku graševinu. Navečer kiša prestaje pa idemo u kratku šetnju uz more. I kako sad objasniti nekom, tko je kod kuće sjedio i gledao tv, da smo i mi uživali bez obzira na kišu, vjetar, snijeg i hladnoću.
Nedjelja – Kotor i povratak
Bio je predviđen plan za izlet u Kotor po kojem je ovaj zaljev dobio ime. Iako se čini mala, ipak nam je trebalo sat vremena vožnje oko Boke do grada Kotora. Na samom ulazu u stari grad, kao da su samo nas čekali, dočekani smo uz lokalnu turističku ponudu u vidu glazbe i Kotorana odjevenih u narodne nošnje koji su prodefilirali kroz cijeli stari grad. Nekolicina nas planinara odlučili smo posjetiti utvrdu koja se uzdiže na 260 metara nadmorske visine. Uspon po kamenim stubama nam je trajao nešto više od pola sata. A pogled 
na Boku Kotorsku postaje sve ljepši i ljepši. Dolazimo do jedne točke gdje planinarska markacija pokazuje na drugu stranu, a vidimo da je utvrda još višlje. Kao geocacher, ja se odlučujem za jednu crkvicu koja je u blizini, a drugi planinari idu do samog vrha utvrde. Natrag smo se morali malo požuriti jer nas je autobus već čekao. A ja sam bio zadnji koji je ušao u autobus jer sam imao još jedan neispunjeni zadatak za obaviti. Zahvaljujem ostalim planinarima što su me strpljivo sačekali. Rastajemo se od Kotora, idemo prema granici, ulazimo u Hrvatsku bez problema, ne zaustavljamo se u Dubrovniku, nego samo pravimo kratku pauzu u Neumu. Ulazimo u BIH i stajemo na Jablanici. Janjetina i čevapi su bili glavna tema na putu za Osijek odnosno nekvaliteta istog. A tamburica i pjesma su nam skratili putovanje. U Osijek dolazimo u 01:10 iza ponoći i odatle svatko na svoju stranu.
Moje prvo putovanje u Crnu Goru nije bilo idealno, ali treba u mislima ostaviti samo lijepe uspomene kojih je bilo dovoljno. Doviđenja, Crna Goro, bilo mi je drago upoznati te!
Valentin Žagar
