Miš-maš
09.02.2014.
Moji kapci su teški i jako mi se spava. Ne znam jel to zbog umora ili zbog 10-ak vrućih kiflica, koje sam netom smazao, a možda su uzrok tome dvije povelike porcije tople juhe od luka i krumpira sa knedlama od integralnog brašna.
Kiflice su one male žute, presavinute nekoliko puta, ima ih sa i bez kima, mirisne, tope se u ustima, a juha to vam je mješavina kartoffelsuppe i zwiebelsuppe rađena po miš-maš recepturi. Ni po njemački, ni po naški. Prvo se polovice luka zaprže da pocrne i dobiju specifični miris, doda se malo maslinovog ulja, svježe mrkve, komadići celera, zatim se krkne dvije litre vode, ubace veći komadi krumpira, domaći začini i na kraju knedlice. Jede se halapljivo i sa guštom.
Jel’ mi to trebalo? Teško je reći. Izašao sam iz kupatila u kojem su vrele kapljice vode isprale miris borovih iglica, mladog srijemuša, planinskog zraka i ponajviše dobrog društva. Rado bih zadržao sve te mirise na sebi, da ih nije zaposjeo i preuzeo znoj sa lica mog. Zato sada pjevam “Bye bye mirisu je kraj”.
Isto se dogodilo i automobilu kome je neobično godila toplo/hladna kupka i sada tiho prede u garaži. 2-way vožnja od Slatine do Jankovca i nazad u vrijeme topljenja snijega obično na limene ljubimce nabaci par kilograma kamene prašine i blata koje samo mlaznice u autopraoni mogu djelotvorno isprati.
Rastali smo se na mjestu sastanka, poslije nekih pet i pol sati hoda. Prvi sa suzom u oku, drugi sa smješkom na licu, dok su treći ozbiljno izjavili “I’ll be back”.
Na povratku sa Tisovca smo se oprostili od našeg Miroslava i simpatičnog planinara kojem nažalost nismo upamtili ime (Matej). Da otjeramo tugu mahali smo ručicama i uzikivali “doviđenja – pišite nam”. Prije toga smo gacali po blatnim putevima, imali susreli sa brojnim planinarima iz Požege, ručali na Trišnjici, analizirali vodu u Žutom bunaru, klizali se na obroncima iznad Šumarskog faukulteta, maštali o berbi borovnica, gljivama i guzama…
Šapice su po tko zna koji put pregazile Papuk takoreći uzduž i poprijeko. Bilo nas je sa s više strana svijeta: Višnjevac, Jakšić i Slatina. Nedostajali su nam još samo: Alilovčani, Pleterničani i Mađari.
Još uvijek mi odzvanja u ušima – “Ustaj, planina nas čeka!” Sve budilice treba modificirati tako da zvuče nježno, tiho, tiše, uz pjesmu – lijepo snivaj zlato moje, nina-nana… Da se mene pita umjesto “BEEP BEEP BEEP” treba staviti “sleep sleep sleep”.
Detalje o pohodu potražite u našoj foto galeriji i video zapisu koji standardno prezentira naše nedjeljne aktivnosti svim sudionicima i posebno vama dragi čitatelji koji biste htjeli, a ne usudite se protegnuti krak i napraviti iskorak iz fotelje i kafića.
Miša Nicinger
