Silvestarsko istraživanje
31.12.2013.
I posljednji dan 2013. godine odlučili smo započeti planinarenjem. Sati je 9:30. Klasično maglovito jutro. U zapuštenom mjestu Gornji Vrhovci ostavljamo auto i krećemo na turu koju je predložio Anton iz Kaptola, poznatiji kao Toni. On je inače član PD “Mališćak” iz Velike, a kad ne posjećuje vrhove poput Mangarta i Grintoveca, upoznaje se s prostranstvima Papuka. Biologa Marka imali ste priliku upoznati na posljednjem pohodu Šapica.
Put Laništa i grebena Krečane krećemo nas trojica, iako je prvotno još jedan Marko trebao s nama. Odmah tu negdje na početku iznenađuju nas dvije usamljene oznake – “Vrh Papuka” i “Kamengrad”. Sretni jer nećemo fulati skretanje, a pomalo razočarani zbog bojazni da je put možda markiran, (jer ovo je trebao biti naš mali privatni ISPO), ulazimo u šumu breza i paprati. Put ipak nije markiran i mi ga gazimo sve brže, povremeno zastajući i konzultirajući se s topografskom kartom i kompasom. Mi volimo toponime i brojeve, i nemamo uvijek u blizini domicilne dionike prostora. 🙂 Miro, naišli smo uskoro i na žute trakice. Prestaju kod jedne prosjeke. Vodi li ona možda prema Gostedu?
Nadam se da će Šapice uskoro imati izlet na taj zanimljiv stjenjak.
Uskoro se uključujemo na greben Krečane. Toni je najzaslužniji za odabir ispravnih pravaca. Čovjek kao da ima kompas u glavi. Ovim elegantnim grebenom relativno se brzo i lako stiže do ceste tik ispod baze i kanjona Papučkog potoka. Kod kapije vodimo ugodan razgovor sa stražarom pa nas propušta uz ogradu do kultne klupice. Izgledala je pomalo tužno. Sama u gustom neprobojnom oblaku, poslužila je da na njoj sprašimo sendviče i nešto kolača. Zbog vidljivosti od cca 50 metara, vidjeli smo ništa. Zato smo se bacili na prilično zabavno međusobno fotkanje. Vrh Papuka pozdravljamo sa željom da ga često posjećujemo i u novoj godini.
Započinjemo spuštanje niz zapadni greben. Na travnjaku promatramo oblake kako se lijeno vuku preko obližnjih vrhova. Jedva se uočava Kamengrad, naš sljedeći cilj. Do njega idemo posljednjom ISPO turom, preko Malog Papuka. Zahvaljujući Cigi i svježem sjećanju, padamo samo nekih 30 metara prije ćuprije Velinca. Nastavljamo smaragdnim koritom sve do serpentine. Prema ruševinama idemo strmim i danas najnapornijim putem – uz kanjon Kamengradskog potoka. Pri vrhu malo zastajemo i brišemo litre znoja. Primjećujemo novu poučnu tablu. Nadam se da će potrajati. Detaljnije obilazimo stijene oko utvrde. Ima ih zaista svakakvih i mnoge smo izostavili u prijašnjim posjetama. Ispod jedne od njih istrčala je divlja svinja. Nestala je brzinom svjetlosti baš kao i jedna Tonijeva čokolada prije “Titanika”. Ova stijena je stvarno zakon. S nje nismo mogli vidjeti mnogo, ali smo je zato bolje proučili dolje u dnu, nasukanu na hrpu kamenja. Marko u blizini pronalazi ultra rijedak lišaj, kojem ne pamtim ime. 17 km potrošeniji i 6 sati stariji, šumskom cestom polako i sigurno vraćamo se u G. Vrhovce. Nadam se da ćemo Tonija i Marka vidjeti na nekim skorašnjim egzotičnim pohodima Šapica.
A oni nek’ vam svima budu sretni!
Miroslav Pecko
