Mi pronašli Gudnogu
01.12.2013.
Dolazak na Gudnogu jučer je bio stvarno krasan. Dolina je prekrivena dubokim snijegom, dva potoka što se spajaju negdje kod prve barake i žubore, a mi toliko preumorni da ne možemo ni komentirati kako su lijepo nanijeli jednu malu zaravan između dva strma brda. Tišina, jer su ptice pobjegle od hladnoće, i guste gole krošnje visokih stoljetnih bukvi što se uzdižu velebne prema oblacima kao uspravni crni spomenici.
Prešli smo cijeli labirint do ovog pitomog djelića sjevernog Papuka. Iz Voćina kombijem do Djedovice gdje smo preskokom kanala krenuli u avanturu kroz šumske usjeke, valoviti greben, spajajući nekoliko vrhova, nemarkiranim stazama, bez ljudskih stopa u snijegu, samo naše. Zaokupljen sam ubacivanjem stopala u snježne rupe koje pravi kolona, a podsjećaju me na neka mala skloništa šumskih bića, pa ni ne brinem kuda mi to idemo.
„Sada smo na Točku, 887 m/nv. Na sjeveru je Voćin, tamo je Zvečevo, tamo Jankovac, vrh Papuka ondje, a mi ćemo ovuda. Na Lom.“, objašnjava Zdravko Ojkić, naš voditelj pohoda iz Voćina, kada smo nakon sat i pol vremena, oko podneva, zastali uz vidikovac na jednom od najpoznatijih vrhova Papuka.
Upisali smo se u knjigu – ekipa Šapice i Klub urbane kulture iz Slatine, planinari iz Virovitice i Voćina i planinarsko društvo „Alpino Slavonija“ iz Osijeka, na čiji poziv smo i krenuli u pohod. Tko ima knjižicu dahom je otopio smrznutu tintu na pečatu i udario, jedna fotka za Planinarimo.info i Slatina.net, pa pokret na Lom. Opet je uspon, blagi ali neprekidan, i sve dublji snijeg. Noge postanu teške i znoj izbija ispod naših džempera, jakni i prsluka. Sunce nisko na jugu i pirucka povjetarac, a mi smo sve mokriji od neprestanog hoda. Idealno za hvatanje prehlade i upale pluća. „Treba se obući slojevito i ponijeti rezervne majice, potkošulju i nekoliko pari čarapa.“, savjetuju iskusni planinari dok oko 13 sati, preko Bila (847 m/nv) ulazimo na mali plato Loma, visok kao i Točak, gdje smo se grijali na vatri i odavali se planinskoj gastronomiji.
Na meniju je bilo sve što se može nabaviti u Slatini, Voćinu, Virovitici i Osijeku. Slanina, kobasice, luk, hrenovke, Mile je čak ponio feferonke i kisele krastavce, a kasnije je u torbi otkrio i suhe smokve, uz što smo još desertovali najfinije švicarske čokolade. Na turama od 21 kilometar zimskog terena očito ne smije nedostajati hrane i pića. Znajući to, Marijan Mesec točio je vruće vino iz termosice, na što je Romeo Kireta proslijedio šljivovicu. A onda opet pokret i uspon.
„Ajmo dalje, već smo na pola puta!“, obavještava Ivona Lozić iz Slatine. Već?, pitao je netko, izgleda dovoljno impresioniran papučkim prosjecima, usponima i padovima i tom nepreglednom tišinom i bjelinom na kristalno čistom zraku. „Možda da zovemo helikopter?“, praktičnu ideju šapuće mi Igor Brkić, jer smo si izgledali pomalo beznadežni u nastojanju da se probijemo do Gudnoge. U tako nepreglednoj prirodi lako je krenuti s privatnim egzistencijalizmom, kad crpimo svu snagu iz sebe da bi došli do postavljenog cilja, koji je tako jednostavan kao jedno povijesno mjesto, a tako je mnogo prepreka do njega.
Tko smo i koliko važni, ne samo u svemiru, nego na ovom Papuku? Naša mala 24-člana kolona na tako, ljudima ne promijenjenom, prirodnom prostranstvu? Koga briga! Da zaglibimo nitko nas danima ne bi našao, takve gluposti nekome bi mogle pasti na pamet da nemamo iskusne vodiče i natpise Hrvatska gorska služba spašavanja na nekoliko crvenih jakni u koloni. Zdravko se ravna po šumarijskim oznakama. To su bijelo-crni natpisi, naprimjer: 48 e. Broj označava odjel, a slovo odsjek, koji je određen šumskim sastojinama na koje se odnosi – grab, bukva, jela, mještovite sastojine i slično.
Spust od Loma prema Slavonskom planinarskom putu je pjesma u usporedbi s penjanjem. Umornim se sad već čini čak i Valter. Ako smo mi prešli 21 kilometar, on je barem 100. Od starta nas je optrčavao, od vođe do zadnjeg, kao da nas želi vidjeti sve na okupu. Romeo kaže da je taj 1,5-godišnji labrador sad u punoj snazi, a to se i vidi, jer satima ne prestaje trčati, a pauzira samo da se valja ispred naših nogu. Na toj nizbrdici nalaze se crvene table s natpisom „mine“, što označava ostatak iz Domovinskog rata, na sreću razminiran, ali su oznake tamo još uvijek iz nekog razloga.
Svladali smo još nekoliko kilometara, kad se na početku jednog usjeka pokazao bijeli natpis „Gudnoga“. Odlično, mnogi od nas godinama ondje nisu bili. Pronašli smo jednu strmu prečicu kroz mladu šumu do ona dva potoka. Štapovi su dobra oprema za ovako nagle silaske, jer raspoređuju težinu tijela s koljena na ruke i olakšavaju uravnoteživanje, ustvrdio je Mišo Nicinger, također opremljen parom štapova. Pogotovo su korisni kada je ovako klizavo, kad je ispod snijega debeli sloj listinca, a ispod blato, pa možeš pasti i proklizati petama nizbrdo.
Takvim putem su se spuštali ranjenici u Drugom svjetskom ratu na nosilima stizali sa svih strana Papuka do Gudnoge. U bolnicu je dopremljeno 2500 tisuće ranjenih partizana od izgradnje prve dvije barake 1942. do kraja rata 1945. Uz potok Gudnogu partizani su kasnije izgradili još šest drvenih baraka, zgradu bolnice na kat i manje objekte za upravu, ambulantu, boravak teških bolesnika, kuhinju, pekaru i stražarnicu, a objekti su mogli primiti ukupno 160 ranjenika odjednom. Napravili su i malu električnu centralu. U te tri godine rata neprijatelj nikako nije uspio pronaći bolnicu, čak ni avionima zimi kada je ogoljelo drveće. S druge strane potoka Gudnoge sahranjeno je 250 ranjenika umrlih u bolnici. Na toj strani 1967. izgrađen je kameni spomenik poginulima i umrlima, s popisom dijela poznatih imena na kojem vidimo da su većina boraca 20-godišnjaci. Te godine JNA i šumarija Papuk iz Slatine sagradili su nove barake, izvana u izvornom stilu drvetom, a iznutra ciglenim zidovima, pa je sve do 1991. godine Gudnoga bila popularna kao izletište za učenike, planinare, liječnike i druge.
U Domovinskom ratu je bolnica je opet razrušena, a ostali su samo neki cigleni zidovi. Zadržali bismo se ondje neko vrijeme da su barake obnovljene, jer je to idealno mjesto za odmor nakon ovako dugog hodanja. Gudnoga tako može postati još jedna povijesna zanimljivost planinarima, jedna u nizu lokaliteta s pričom kojima Papuk obiluje. Pogotovo zato što je ova bolnica od prvog sela Sekulinaca udaljena svega nekoliko kilometara, gdje se na „Sekulinačkom lageru“ mogu parkirati kombiji za prijevoz nazad kućama, kao što smo mi napravili.
Kruno Kartus
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
