Snoviđenje o pohodu Papukom i Krndijom
21.11.2010.
Dogovor je pao i prije no smo započeli raspravu. Vidimo se ujutro govore svi u glas! Ivan, Jasna, Matija, Jelena, Mirjana, Ivona i dakako ja. Ustajemo ranom zorom, obavljamo jutarnju toaletu, radimo sendviče i ubrzo krećemo na zborno mjesto.
U centru Orahovice nas dočekuje zabrana prolaska u smjeru Kutjeva s obzirom da saniraju cestu sa sjeverne strane Papuka.
Prolazimo prepreku i vozimo prema isrpažnjenom orahovačkom jezeru gdje nas dočekuje ostatak ekspedicije. Svi su dobro raspoloženi, nasmijani, pod punom planinarskom spremom i orni za pohod. I baš kad trebamo krenuti u koloni po jedan netko me drmusa i govori: “Budi se! Noćas je padala kiša, svi su otkazali! Jel’ mi idemo? Trebam skoknuti do pekare po peciva…” Naravno progovaram, zijevajući i sklapam oči na još nekoliko trenutaka. Poslije 30 i više minuta priprema napokon krećemo put Papuka & Krndije.
Na orahovačkom jezeru pada sitna kišica stoga odmah navlačimo gamaše i ozbiljno razmišljamo o kabanicama, iako bi nam i maglenke na glavi dobro došle. 😉 Tlo je vlažno, prekriveno lišćem i jako sklisko. Ružica grad je skoro nevidljiv od guste magle, ali već nekih 100 metara više (ne dalje) magla nestaje i počinjemo uživati u planini. Nažalost kišica se pojačava pa uskačemo u kabanice i grabimo put Kapavca. Zaobilazimo Stari grad i biciklističkim stazama hodamo na vrh.
Putem susrećemo različite šumske zvjerke i brojne imaginarne stvorove koje vizualiziramo onako u prolazu. Od pravih zvijeri susreli smo: jednu glistu, uspavanoga komarca, malog puža golaća, par raspjevanih ptičica i preko nekoliko daždevnjaka, a kasnije psa i dva velika konja. Imaginarnih živuljki bilo je nešto manje ali zato u različitim oblicima npr. mačka i mravojed, bila je tu i jedna lijepa polovica srca, pa čak i ženske grudi košarice br 5. 😉 Ali to nije sve Papuk & Krndija i dalje skrivaju pokoji prekrasni cvijet, mladu gljivu, ukusni šipak i manje ukusne kupine kojima očito nedostaje sunce.
Dok se uspinjemo prvo posustaje magla, zatim je kiša utihnula, a onda se sunce izmigoljilo i obasjalo nam put. Planina je po tko zna koji put pokazala kako voli planinare i rado ih prima u svoje skute. 🙂
Na Kapavcu je napokon ormarić sa žigom i upisnom knjigom alociran izvan kruga RTV odašiljača i ima preko nekoliko inovacija koje ćete vidjeti ako tamo odete ili pogledate našu galeriju. 😉 Na putu prema Petrovom vrhu ima mnošvo novih marki koje su samo jednom obojane pa su blijede ili su toliko štedljive po pitanju dimenzija da im unatoč trudu i muci ne možemo dati ocjenu veću od prolazna. 🙁 Trebalo je malo više crvene i bijele boje utrošiti ali i napraviti čišćenje kritičnih dijelova jer kad šuma dobije lišće marka neće biti upotrebljiva. Unatoč slabašnim markacijama moramo pohvaliti putokaze koji su upravo štrumftastični. 🙂
Petrov vrh osvajamo sa lakoćom, iako pamtimo uspone sa drugih strana kada se obično “duša ispušta”, a za brisanje znoja je potreban šugaman (ručnik) za plažu. 😉 Ručamo i krećemo na spust do manastira Sv. Nikola. Uživamo pokraj potočića, divimo se velikim i debelim bukvama, brstimo vlasac, a zatim se probijamo prečicama kroz guste grane i šikaru do odvajanja za SPP i Duzluk. Dolje stižemo još za dana i bilježimo punih 6 sati hoda. Nije loše, iako je moglo i bolje da smo imali sve one lijepe, pametne i zanimljive cure i dečke koji su najavili pohod…
Možda jednom snove pretvorimo u javu i zavrtimo 8 sati đir poznatim i nepoznatim stazama.
Miša Nicinger