13 je sretan broj!

11.08.2013.

Kada se danima budiš i ponovo toneš u san na +40, kada ti klima para uši, a bez nje ne možeš , glas s druge strane žice: „Halo,ovdje Voćin, ide se na TOČAK, imaš li ekipu koja je ZA?“, čini ti se kao hladan povjetarac . A dugo najavljivano zahlađenje pada baš tada…zar to nije super!

Ekipa? Ivona i Miša „pedaliraju“ do mora i nazad ni prije ni poslije, nego baš na ovim temperaturama ?!, Jasna i Ivan u pripremama za zasluženi godišnji, negdje na nekim drugim geografskim dužinama i širinama. Ostale Šapice?

Sve OK. Vesna i ja smo istoga trena ZA, pridružuju nam se Ena i Slaven i krenusmo put Voćina. U 9 sati u hladovini pored potoka, koji svojim žuborom „mami“na rashlađivanje, okupilo se društvo: Andrija, Zdravko, Danijel ,Matea i Kristina iz Voćina, Nedeljko, Rastko ( Nedeljkov sin, 9 g. cijelu prethodnu noć u šatoru nije spavao, čekajući svoj prvi pohod), Mladen i Mario iz „ Alpino Slavonija i mi. 4+5+4.

Po drugi put naši su vodiči Zdravko i Danijel, zvani Miki. Čini se tako će biti i dalje. Puni su novih ideja. Zdravko i “sve njegove žene“ i ovoga puta su dobri domaćini, susretljivi,druželjubivi, širokog osmjeha i dobrodošlice. Ovaj pohod danas, poslije Crnog vrha, je maleni zalogaj. Mali predah pred pohod na Sekulinačku planinu, kojoj se unaprijed veselimo. Junior Gecan već je čekao sa svojim kombijem, u koji smo svi stali ili sjeli i odlepršali do Đedovice. Krenuli smo put „DVA HRASTA“. Kad tamo u hladu caruje još samo jedan stoljetni div, sam i usamljen. Prošle godine prijatelj se srušio, samo tako. Polegao. Izvalio se. Zub vremena oslabio ga, umorio, srušio. Učinilo mi se na trenutak, da je lišće preostalog diva zadrhtalo, jer bar na trenutak se oko njega i bivšeg prijatelja, okupilo „društvance“.

Do vrha Točka brzo smo stigli. Je li razlog tomu što je Andrija cijelo vrijeme davao ubrzanje? Taj mladić (budući šumarski tehničar, još samo godinica), stvarno ne zna, ili ne može mirovati niti trenutka. Bilo je lijepo i adrenalinski gledati njega i Danijela na čelu grupe, kako skakuću, zadirkuju jedan drugoga, onako nevino, dražesno. Gledajući ih kako odmiču, činilo mi se ponekad, da sam onaj hrast na početku priče…da ne bude zabune, onaj koji se izvalio :-). Na vrhu slikanje (naš foto Slavko to izvrsno radi). Na vidikovac se baš ne penjemo (osim naravno Andrije) jer su stršljeni gore svili svoja gnijezda. Upisujemo se u knjigu kad gle, tamo žig Šapica – u veljači Ivona i Miša s ekipom, bili na pohodu krpljama. Mislim da bi se sada s onog užarenog asfalta kojim „pedaliraju“ kući s mora, rado bacili u snijeg…I klikunaš s ISPO ekipom u srpnju, upisano u knjigu. Nekako mi toplo oko srca. Brzo će rujan pa svi zajedno na Sekulinačku…

Povratak do Voćina vremenski dulje traje i zabavno je. Gdje je sada Jasna, da bude dio tima, koji čisti izvor? Zdravko zasukao rukave, kleknuo i „ho ruk“, ne možemo dalje, dok ne poteče čista voda. Blatnjav do lakta, uporan, ljut na one neke, koji su zapustili izvor, pojilište za konje, želja da posao dovede do kraja, koji entuzijazam! Ne možeš glumiti da nešto voliš. Ili voliš ili ne voliš.

Naš najmlađi član s dalekozorom oko vrata, drvenim štapom u desnoj ruci, padao je, ustajao ali ni trenutka se nije žalio. Naša mala, draga maskota :-). Samo u utrci s Andrijom, koji ga je stalno zasmijavao nije mu bilo lako…

Povratak je u znaku kupina. Grebu te, kače se za odjeću, obavijaju ti noge, ali su i ukusne, mame te crvenilom svojih bobica da ih ubereš, pojedeš. Prvo ti zadaju bol, a onda te razmaze svojim sokom. Kupina i krv. Zajedno. Iste su boje.

U 15 sati spustili smo se do istog onog potoka i stola uz potok, od kud smo i krenuli. A na stolu, ljudi! Koje kiflice i pogačice??!!! I potekoše riječi …Mladen nas hladi svojom pričom s pohoda po Aljasci, zove nas na planinarski maraton na Jahorinu…

Nedeljko bi tako rado upoznao naše Ivonu i Mišu…Matea i Kristina nabrajaju sve svoje slobodne aktivnosti: KUD, DVD, a sada se „upecale„ i na planinarenje :-)?!

Potok ne prestaje žuboriti, zove nas. Naša mala maskota, Mario i ja zavrnusmo nogavice hlača,izuvamo cipele, skidamo čarape i pravac u bistru i hladnu vodu. Koja uživancija!

Da ima istine u onoj …PRIRODA TI VRAĆA DOBRIM…vidimo na povratku i na Vesninom osmjehu i opuštenom licu, niti ne sluteći da je jutros željela odustati od pohoda.

Tekst: Jasna Plantak
Foto: Slaven Perić

5 comments

  • Ena

    Ljestvica je visoko postavljena što se tiče napisanih tekstova. Tko će li se usuditi sada upustiti u spisateljsko stvaralaštvo:-)
    Divan izlet! Radujem se novim pohodima!
    Veliki pozdrav ekipi:-)

  • Miša

    Lijepo društvance! Jasna, priča je opako dobra, a po broju spominjanja nas nekoliko ispada da smo bili sa vama cijelo vrijeme. 🙂

    Ena, slijedeća priča je tvoja. Strpi se malo, a onda će Ivan imati čast umočiti pero u tintu i pokrenuti bujicu riječi koja se već dugo nakuplja. 😉

  • Slaven

    Svaki pohod na Papuk dokazuje da je naša mala planinarska meka. Nisam aktivan planinsko/brdski šetać kao neki iz ove priče ali priroda+ljudi+punjene lepinje sa šunkom,sirom i krastavcima= najbolje moguće provedena nedjelja. Pohod je i dokaza da se može planinariti i bez planinarskih markacija koristeći se šumarskim kartama i br. revira.

  • klikunaš

    sviđaju mi se vaši izleti. bravo kroničarki. slaven pametno zbori.
    možda da koji puta nazovete 098/416 530 prije izleta pa da Vas uputim na rudnik i “gromadu ledenjačku”, tri izvora, ako to sve niste vidjeli.
    put pod noge i sretno

  • Ivan

    Ena, slijedeća priča je tvoja. Strpi se malo, a onda će Ivan imati čast umočiti pero u tintu i pokrenuti bujicu riječi koja se već dugo nakuplja. 😉

    Napokon i ja 🙂