Na tajnom zadatku
15.11.2009.
Zahvajujući ljubaznom pozivu planinara sa južne strane Papučkog gorja, upućene na sjevernu stranu, nadaleko poznatim slatinskim Šapicama 🙂 imali smo čast i zadovoljstvo pohoditi našu omiljenu planinu od mjesta koje se naziva Kamenski vučjak pa sve do najvišeg vrha, o da… Poziv za ovaj mali i nadasve slatki pohod, koji je potrajao cca 5h i 30′, dobili smo od gosn. Mesića putem raznovrsnih sredstava veze (GSM, E-mail, Forum) i rado se odazvali – hvala, hvala – zovite nas opet. 😉 Informacije o tome proslijedili smo i drugim šapicama (tek da se zna) koje nisu imale vremena za zajedničko glavinjanje bespućima Papuka i sada im je zacijelo krvo zbog toga. Neka i treba im biti žao…
Našu malu 9-tero članu skupinu predvodi Miro Mesić i njegov vjerni satelit Josip Ciganović Cigo 😉 a ostatak ekipe sačinjavaju; Igor (GSS), Zdravko, Davor, Sadik i Emina, Ivona i moja malenkost. Za pohod na najviši vrh Papuka, istoimeni Papuk (953m) odabran je vrlo zahtjevan greben, koji kako saznajemo, planinari ne koriste još od 30-tih godina prošlog stoljeća. Staza nije markirana ali je zato izuzetno lijepa i vrlo zahtjevna, a i to je nešto. 🙂
Ženski dio Šapica ustaje u 06:30h i laganim korakom pohodi 300 metara udaljenu pekaru, a zatim radi sendviče od friških i mekanih kifli od bijeloga brašna, finog margarina, opako dobre pureće šunkarice, tvrdog sira i svježe paprike, dok drugi dio uredno sniva slatke snove sve do 08:00h. Tako vam je to – dok Miševi spavaju, mačke kolo vode. 🙂 Na brzinu ubacujemo još nešto malo (čitaj pola tone) opreme i palimo limuzinu. Kilometri prolaze bez teškoća: Slatina, Radosavci, Donje Kusonje, Novo Kusonje, Mačkovac, Hum, Voćin, Novo Zvečevo i napokon Kamenski vučjak gdje u lovačkom domu revni lovci pripremaju za izjedanje ogromnog vepra. 😉
Ostavljamo obješenog bezglavog vepra bez utrobe u uskoro veselom društvu i sa ostatkom ekipe štrumfamo makadamom na istok, s ciljem uštede nekih 120 minuta hoda. Parkiramo naše tri limuzine pokraj potoka Velinca i malo istražujemo okolo. Prvo smo svratili do memorijalnog partizanskog groblja koje su vandali potpuno devastirali 🙁 a zatim smo malo fotkali i pogledavali u visine gdje nas s mirnoćom iščekuje najviši vrh, koji se samo sa ove strane izdvaja od ostatka planine i moguće je sagledati svu njegovu veličinu i ljepotu. Miro i Cigo nam usput pokazuji o govore o grebenu koji tek trebamo zajahati, a zatim krećemo na uspon sa jugozapadne strane opako strmom i vrlo uskom stazom.
Svadba k’o svadba šta da se priča, parada pijanstva i kiča, khm – idemo ponovno… Uspon k’o uspon, što da se priča, 120 minuta penjanja, 1.000ml znoja i čiča-miča gotova priča. 😉 A tamo, sa svakim metrom visine pojavljuje se neviđena ljepota krajolika, kakvu nije moguće vidjeti niti sa jednog drugog papučkog vidikovca. Iako je dan lijep i suh, ima puno oblaka i magle na ovim visinama, pa osim svih okolnih vrhova uspijevamo vidjeti Psunj i još neka gorja, vide se zidne starih i razrušenih gradova, u dolini vidimo Ćeralije, pa čak i Virovitički silos kao i mnoge druge detalje diljem Slavonije. Što bismo tek vidjeli da je bilo vedro. No ima dana…
U samom podnožju vrha uživali smo u pogledu i grickali jabuke i domaće kolače – mmm, a Cigo je poput Hobita malo prezalogajio. 🙂 U povratku smo svratili do Kneževih voda i dovršili uništavanje zaliha hrane. Usput smo pronašli i pomazili jednog malog Daždevnjaka, a zatim veći dio puta proveli u kabanicama jer se u nekoliko navrata spustila kiša. Desetak minuta pred kraj pohoda, kako to inače biva, pojavilo se Sunce, no nije nam žao. Blatnjave cipele i mokre nogavice, zamijenili smo suhima, spustili se do glavne ceste, ispozdravljali i krenuli svatko na svoju stranu planine u naše lijepe, tihe i mirne doline.
Miša Nicinger
