Gazije – SPP – Lončarski vis (neuspjeli 8h i 30′ pohod)
15.08.2009
Šapice su krenule oko 10:00h iz Slatine put Krndije, točnije Gazija. Gdje, što, kako!? Gazije su malo slatko selo u podnožju Krndije, smješteno na cca 200m nadmorske visine, do kojega se dolazi tako što u Feričancima skrenete na jug (crkva u centru Vam ostaje iza leđa), potom u mjestu Valenovac skrenete desno, a zatim pichite samo ravno makadamom do Gazija. Tamo pitate Rajka, Tomislava ili Josipa gdje dalje. 😉 Mi smo na našim ranijim putešestvijama upoznali jednog mnogo finog gospodina koji se odaziva na ime Branko Tivanovac, tako da smo otišli do prekrasne planinarske kuće Tivanovo – 220m nadmorske visine na kojoj piše HPD-a “Sunovrat” – Đurđenovac. U dvorištu prepunom raznovrsnim sadržajima za druženje i boravak planinara (svaka čast domaćine – skidamo kapu) smo parkirali Merivu i započeli našu (ne baš) malu Krndijsku avantruru.
Sam pohod nije imao previše zabavnih elemenata, samo hodanje, hodanje i još puno puno hodanja. Dobro, bilo je tu lijepih i krupnih kupina, bliskih susreta sa jednom velikom i mudrom Sovom i krdom divljih svinja a na samomo početku smo vidjeli i jedan majstorski uradak – raspelo Isusa Krista napravljeno od prirodnog materijala (drvo i malo bodljikave žice), a ako Ivona stavi fotku vidjeti ćete o čemu se radi. E sad, kad pomislite da krećete sa 220m na vrh koji je visok svega 492m prvo se posprdno nasmijete i kažete pih! A kada hodate skoro 9 sati bez prestanka i na kraju ste prisiljeni odustati nekih sat vremena hoda prije cilja, dijelom zbog umora (teških nogu) i zato što nam je za kompletiranje pohoda nedostaje još najmanje dva i pol sata dnevnog svjetla, onda sve postaje puno ozbiljnije i dramatičnije. Staza izgleda naivno ali to uopće nije tako…
Naoružani smo novim cipelama, ruksacima sa ventilacijom na leđima i kompletnom opremom (prva pomoć, kabanica, gamaše, štapovi, odjeća, voda, hrana, komplet za preživljavanje, karte, kompasi, mobiteli, pištaljke, računalo, mobilni internet, ma sve…) i krećemo. Od planinarske kuće Tivanovac vode marakacije do Rajkove kuće gdje se nalazi tabla i putokaz na kome piše – Dobra voda, SPP preko Pijeskova. Od putokaza se vide još dvije planinarske marke do potoka, kojeg preskačemo u dva skoka jer nema mosta i tada lutamo preko 30 minuta u potrazi za markacijama. Kopirve, kupine, korov visine 1,5-2.5m, porušena i neprohodna šuma prepuna grana. Sunce nemilosrdno prži, muhe spopadaju, pčele zuje, komarci oštre bušilice, ma strašno. 😉 Ubrzo shvaćamo da se nalazimo u zoni sumraka to jest ćorsokaku. Okolo laju psi, ljudi rade u vrtovima, a mi se kupamo u znoju i bezuspješno tragamo za oznakama i bilo čime što sliči na stazu. Kraj! Odustajemo i vraćamo se na makadam to jest u Gazije. Zovemo gosn. Branka i on nam strpljivo i ljubazno objašnjava, teško ga pratimo, ne kužimo koja vrba, koji kamen, kakav drveni most!? Kaže nam da svratimo do zadnje kuće i potražimo Josipa koji je planinar… 
Hodamo tako izgubljeno i srećemo planinara Tomislava kako se vozi na biciklu. Nosi planinarsku majicu na kojoj piše “Planinarsko društvo Mladost – Zenica – 2001” sa sloganom “U prirodi ima mjesta za sve!”, a pozadi je očito sponzor “Multiteh Inženjering – Zenica”. Kasnije kroz razgovor saznajemo da je tu majicu dobio na nekom pohodu i druženju sa curama iz BiH koje su bile iznimno simpatične i rasplesane, te su opčinile našeg domaćina šarmom i energijom. Tomislav odmah staje i nudi nam svekoliku pomoć, informacije ali i i pratnju do izlaska na “pravi put”, ali to nije sve – on nije samo ljubazan i druželjubiv – on je lokalni mačak i do planinarskih markacija nas vodi prečacima i stranputicama, a zatim potpuno okomito poput rakete, ne obazirući se na naše teške ruksake, štapove i foto aparate.
Poslije 40′ zajedničkog pohoda i traženja markacija, naš vodič kreće put Gazija i bicikla koji je tamo ostavio na potoku, a mi krećemo lijepom i dobro markiranom stazom do SPP-a. Dovršimo priču o markacijama… Treba obvezno maknuti putokaz koji se nalazi kraj Rajkove kuće kako drugi planinari ne bi gubili vrijeme 
na traženje uništenih markacija. Najvećim dijelom staze od Gazija do SPP-a markacije su uredne, lijepe, vidljive i strateški dobro raspoređene. Najveći nedostatak staze je premalo oznaka sa vremenom potrebnim za svladavanje pojedinih dionica. Na ove smo putokaze navikli u PP Papuk pa su nam ovdje jako nedostajali. Istina, jedino u Gazijama pokraj planinarske kućice Tivanovo piše 2h do Petrovog vrha i to preko Vrletine i 2h 30′ do Dobre vode preko Pijeskova, a samo kojih 100m dalje piše Dobra voda – 2h! Očito je netko imao koji promil više kad mu je trebalo 30′ za svladavanje tih 100 metara ravnice. 😉 Sve u svemu lokalni su planinari napravili dobar posao, staza je poprilično teška (a to se traži), lijepa, prohodna i dobro markirana. Na povratku smo došli “pravim putem”, tako da smo vidjeli sve ono o čemu nam je Branko Tivanovac pričao; drveni most, vrbu i kamen sa markacijom koji se nalazi na drugom kraju sela od Rajkove kuće i onog nesretnog putokaza “za nigdje” gdje smo izgubili 30′ na lutanje. Čak smo i svatove vidjeli o kojima nam je Tomislav pričao tijekom uspona. 😉 Markacije su toliko lijepe da Ivona i ja sumnjamo kako ih je radio Lepi Žare iz Pakraca. Žare je pokazao svima kako markacije mogu i trebaju izgledati, a u HPD Sunovrat očito ima dobrog učenika ili možda učitelja. 🙂
Na pohodu smo vidjeli i do sada najljepšu lovačku čeku, ikada viđenu! Čeka je velika, podnica je od OSB ploča, vrata imaju lokot, fasada je načinjena od preklopljenih dasaka poznatije kao colarice (poput skandinavskih kuća) lijepi krov na četiri vode od Kanadske šindre i nećete vjerovati čak tri prozora od PVC-a! To nije čeka nego vila za dočekivanje! 😉 Tako što nema niti na Švarcvaldu. Kad smo kod čeka i lovaca recimo i to da hranilice imaju sijena, a volovi imaju poveće količine pšenice u zrnu. Nevjerojatno ali istinito – nisu ni svi lovci isti… Tijekom pohoda imali smo bliski susret sa mudrom Sovom, nekoliko srna i povećim krdom divljih svinja, te jednim ogromnim skeletom neke divlje zvijeri koja meni najviše sliči svinji od 300kg žive vage. 😉
Tijekom pohoda prežderavamo se najboljim kupinama na svijetu poznate kao “Krndijse kupine” – ovo sam dakako izmislio, mislim na ime, a sve drugo je istina i samo istina. Kupina ima više nego Borovnica na Švarcvaldu. Nažalost nitko ih ne bere i uskoro će propasti. Ja sam uništio jedan kilogram dok je Ivona bila fina i nije prešla granicu pristojnosti tako da je smazala kojih 150gr ovog super sočnog i ukusnog šumskog voća. Upravo je nevjerojatno kako mi malo znamo a još manje se trudimo kada je u pitanju nešto tako dobro, kvalitetno, zdravo, besplatno i u količinama dostatnim da se nahrani manja kineska četvrt. Stari ljudi bi rekli “Eee niste Vi bili gladni – inače bi ste se drugačije ponašali…” I imali bi pravo. Sramota je kako te šumske delicije poput; srijemuša, šumskih jagoda, kupina, malina i borovnica propadaju. Hajde sad svi da se stidite pet minuta 😉 .
Koja riječ o markacijama na dijelu SPP-a koji smo pohodili… Znam, znam lako je popljuvati nečiji rad i nastaviti dalje, ali od kada su Šapice počele teškom mukom i sa mnogo problema markirati prvu stazu kroz Slatinskio prigorje, postao sam znatno blaži na jeziku i kritiziranju. 
Unatoč mojoj toleranciji i “blagosti” moram dati ocjenu -2 za dionicu SPP-a od križanja Lončarski Vis – Gazije/Staklana – Petrov Vrh u smjeru Lončarskog visa. Zašto? Zato jer osim tri lijepe limene ploče na pojedinim križanjima markacije, putokazi, vremena – uopće ne postoje! Ako ih ima onda im je vidljivost na 5%. Dodatni problem su porušena stabla sa markacijama i previše križanja i odvajanja bez ikakvih oznaka. Na nekoliko mjesta smo bili prinuđeni sami praviti oznake od kamena kako bi se znali vratiti, jer nismo imali bijele kamenčiće a niti kruh koji bismo bacali poput Ivice i Marice… 🙂 Planinarske staze na Krndiji su izuzetno dobre, osim jedne višestotina široke čistine sa travom i kupinama 200 metara prije izlaska na SPP… Upravo su na toj čistini domišljati domaćini postavili par lijepih putokaza na drvenim kolcima i nekoliko limenki od coca-cole ili piva koje su obojali i nataknuli na tanke grane grmova – ovo je za svaku pohvalu – ocjena 10 za markacije unutar te džungle od grmova, trave, kopriva i kupina. 😉
Pohod je manje više bez zastoja trajao 8h i 30′, potrošili smo svu hranu i vodu i na kraju se sladili kruškama i jabukama kojih u Gazijama ima na sve strane – dovoljno je sagnuti se i pokupiti nekoliko zrelih i nikada prskanih plodova.
Zaključak. SPP i nije tako lagan i jednostavan kako se čini. Psunj, Papuk i Krndija nisu opake planine niti visoke poput Velebita i Dinare ali ih ne treba niti podcjenjivati. Slavonski Planinarski Put sa svojih 300km dužine ima i težinu i duljinu, zato i ne čudi što uz dostavu hrane i pića od strane pomagača, cijelodnevno hodanje, te spavanje po inim planinarskim kućama dobroj ekipi treba 10 dana za svladavanje SPP-a.
Miša Nicinger
