Zagrebački maraton 2022.
01.10.2022.
Danas sam postala maratonka! Prvo bi se zahvalila obitelji koja me podupire u mojim ludostima, a zatim i Elviru Rakipoviću što me usmjerio kako na najlakše način doći do cilja. Hvala mojim prijateljima i prijateljicama koji su uz mene i koji razumiju ovu moju ludu sreću: Marija, Jasna i Melisa, koje se naslušale mojih doživljaja. Zahvaljujem Danilu Cimbaljeviću što mi je olakšao da dođem do cilja. Sretna sam i ponosna i na sve naše Slavonce koji su došli i ostvarili svoje ciljeve i naravno na sve one koje sam vidjela iz grupe trčimo – napisala je sretna, presretna Katarina Bandalo
* * *
Bilo je teško i neugodno, ali na kraju katarzično, jer mi je ovo bio 1. maraton. Trčanje vas stalno i iznova uči nešto novo o vama te pruža priliku upoznati dobre ljude (supatnike) kroz treninge i utrke. Puno bih pozdravio cijelu ekipu iz Adidas runner Osijek, jer smo imali odličnu bazu s tušem iako nisam bio u stanju iskoristiti ga 🙂 kao i sve trkače koji su trčali i istrčali sve što su zacrtali pod noge jučer popodne. Osobno, plan je bio probati odraditi tempo između 4:45 – 5:00 i eto prva polovica prolazi u praćenju pacerice na 1:40 točno u minut (stižem njih par pred kraj) i onda dolazi zid realizacije da imaš još to sve jednom ispred sebe. Tamo negdje do skretanja iza Maksimira sve ide OK, ali onda kreću grčevi i od 30-og km je sve do kraja bila doslovno patnja i borba sa svojim tijelom i umom. Stajem bar 10 puta istezati listove na bankini, ljudi zastajkuju i pitaju je li sve OK, komuniciram s trkačima, neki zaostaju, ja gubim desetke mjesta, neke čak i stižem, jer što smo blize kraju to postaje svima teže… Dolaskom na Ilicu znam da ću ga završiti, ali i tu par puta uz bolnu grimasu stajem istezati listove… I tad me jedan trkač podiže i zajedno dolazimo do pred cilj gdje se strovaljujem po podu koliko sam dug i širok s nogama u grču… Dečko mi pomaže, ljudi navijaju, suci pitaju jel’ trebam pomoć, nakon koje minute istezanja počnem hodati i čak zatrčim te u uz grimasu dolazim do trga. E taj osjećaj sad bih opisao kao katarzu i prosvjetljenje, kao trenutak kad mi se rodilo dijete i kad je prvi put zaplakao… Suze radosnice teku same od sebe i prolazim cilj gdje me dočekuju sin, supruga i nećakinja uz zagrljaje, ali i zabrinut pogled (iako na slici izgleda da sam OK. 🙂 Otklipsasmo do Adidas baze gdje ekipa pljeska svakom trkaču koji dođe. Do kuće se tresem koliko gorim i koliko je hladno da bi se na kraju srušio u krevet pod dekicom. Sad je puno bolje i nastavljamo dalje. 🙂 Do nekog idućeg susreta, svima koji su me podržavali puno hvala, osobito mojoj boljoj polovici Erika i mališanu Leniju ♥️ – napisao je novopečeni maratonac Blaž Vincetić
* * *
Nisam se nimalo pripremao za maraton, nisam ni htio ići, ali u zadnji čas se predomišljam i prijavljujem… Maraton se ne završava tako, ali sam ga završio, drugi put ove godine, čak bolje nego prvi. 🙂 Do 29-og km trčanje je bilo idealno, tada počinju grčevi u listovima, k’o to nije doživio ne zna kako je 12 km trčati u jakim bolovima gdje svaki korak nesnosno boli, 1.000 puta sam htio odustati, ali eto nisam – tvrdoglav sam… Organizacija… hm… dobra, ali može puuuunooo bolje! Sve u svemu sam zadovoljan. Zacrtao sam si da ove godine istrčim barem jedan maraton i odradim jedan triatlon… Izvršeno. 🙂 – izgovara ove riječi ne skrivajući ponos Danilo Cimbaljević
* * *
Jučer sam preživio 30. Zagrebački maraton. Istrčao sam ga u vremenu 3:47:29 što je daleko od onoga što sam želio, ali je trenutna stvarnost s obzirom na manjak treninga dužine. Do 23. km sve je bilo super u odličnom društvu (Josip Čes, Blaž Vincetić i Kruno Tomljanović), na trenutke i prebrzo, a onda je krenuo raspad kao nikad do sad. Kulminacija raspada pred kraj utrke, kod punkta Zagreb runners-a kad od grčeva u obje noge padam i tu me spašavaju njihovi članovi Eva Fro i Ivan Ivić kojima posebno zahvaljujem za pomoć. I BFF za doček u cilju. Nisam nezadovoljan, samo nestrpljiv za popravak jer znam da mogu bolje. Hvala Adidas Runners Zagreb za gostoprimstvo i sjajan provod svih nas iz Adidas Runners Osijek. ❤️ – izrekao je Alan Biro
Ako trebate: webshop, web hosting, vlastiti server ili dizajn web prezentacije – pišite na info@midnel.hr i zatražite ponudu, jer Internet je naše igralište – https://midnel.hr
* * *
Lijepi vikend, svatko na svoj način: moje cure elegantno po Veneziji, a ja po 5. put na zagrebačim ulicama jurim 42 km za nečim… Za PB? Dobrim rezultatom? Ma, ništa od toga nisam uhvatila, ali jesam cilj, ‘ajd i nešto sitno u kategoriji i lijepo se provela i podružila – izjavila je smireno Tanja Šarić
* * *
30. Zagrebački Maraton – dojmovi se još nisu slegli… Samo znam da sam ga istrčao… Službeno vrijeme 2:43:35, što mi je donijelo 1. mjesto u kategoriji M35 i 5. mjesto na državnom prvenstvu Hrvatske i 7. mjesto ukupno! Malo mi sve to zvuči nerealno, ali… tako je. 🙂 Vrijeme nije baš bilo idealno za trčanje, bilo je i pretoplo, pa nešto vjetar, ali opet… ulazak u cilj u nešto kasnijem večernjem vremenu je bio prelijep, pogotovo pogled kad je već pao mrak. Ovo je ispalo super! Staza, odlična! Sve pohvale, onaj Britanac je prošle godine bio totalni višak, a ulice Zagreba bila su mi dodatna motivacija (kažu za mene često, da sam gost na domaćem terenu, ali ne osjećam se tako). Ovih malo uzbrdica bilo je taman. Taktiku sam imao, ali ako bi me nizbrdica i sila gravitacije pogurala nisam se kočio, jer sam računao da će od 35 km biti pakao… i bio je. Zaista je bilo teško i namjerno sam malo “podigao ručnu” pred kraj jer nisam htio riskirati da mi se nešto dogodi pred kraj zbog jedne minute, a znao sam da imam maraton ispod 2:45 što mi je i bio plan, ali nisam se usudio govoriti o njemu. Sve dalje je povijest! Također pohvale i čestitke svim mojim kolegama trkačima na rezultatima, pogotovo svježim novim maratoncima, polumaratoncima i cenerašima… Uz ove uvjete, bili ste odlični, a bude to i puno bolje uz neku prigodniju prognozu. Posebne čestitke za Josip Ferić koji je definitivno imao najemotivniji ulazak kao i Andreja Pavlic Ciraki koja je prošli mjesec odradila svega 30 km i sad istrčala maraton bez priprema. Respect! Velike pohvale i organizaciji, ništa nam nije falilo i sve je bilo super. Kad vidiš da gosp. Jakopović stoji vani i slika ljude ili mene upućuje gdje se diže startni paket, pa me opet sretne i dođe i pita “Jel’ bilo sve u redu?”… A to je glavni organizator! Big Respect! Također zahvala mojem klubu Atletski klub Maksimir, ponovno mi je bila velika čast nositi taj dres i bilo je prelijepo družiti se s vama, volio bi da to bude i češće. 🙂 Također i posebna zahvala Sven Pavlović, Ana Bab i (mojem kumčetu) Heidi što su me “udomili” za vikend (sad već tradicionalno). Hvala Zagreb Marathon na svemu i vidimo se i nagodinu! Do tada šaljem Vam svima lijep pozdrav iz suncem obasjanog Osijeka! – sa zadovoljnim osmijehom ispričao nam je Vatroslav Haramustek
* * *
Od dana uplate počeo sam trenirati dužine i sanjao dan kada ću ovo istrčati. Puno odricanja, znoja i prijatelja/ica koji su me hrabrili, pogotovo frend Benđo koji sada malo ‘odmara’ i s kojim sam ovo trebao istrčati. U glavi su mi bile njegove rijeci “možeš ti to”. Falio si! 🙁 Od sada za sve koji su zezali gdje si maratonac i službeno MARATONAC! Vrijeme 3:37:56 i među prvih stotinjak od 400 trkača! Ponos, suze i za tebe frende! – izjavio je Dejan Perasić
* * *
A sad malo ja. 🙂
Zagreb je daleko, predaleko od Slatine, jer nema ni brze ceste, ni auto ceste, ni čestitog vlaka, ni aviona, a ni dovoljno trkača da iznajmimo kombi vozilo i vozača. Jbg. Krećemo u 08:30 sati, stižemo oko podne, dugo tražimo parking, jedva ih pronalazimo par komada, ali možemo ostati samo 2 sata. Na kraju pronalazimo podzemnu garažu ispod fancy hotela, gdje nam za taj komadić asfalta uzimaju 110 kn na odlasku. 🙁 Srećom startne pakete smo dobili dan prije, pa nismo čekali u redovima i repovima. Razglas dobar, na trgu je lijepo, ekipa se okuplja, susreti, pozdravi, fotkanje. Izlazi sunce i postaje prevruće za trčanje… Startamo, ali mi iz 3. zone neko vrijeme cupkamo u mjestu i na kraju lagano krećemo. Znojimo se, puls raste (očekivao sam 125 na startu, kad ono blizu 150). No, sretni smo, jer mnogima je to prvih 21 km ili 42 km u životu. I meni je ovo bio prvi službeni maraton. Do sada sam samo jedan odradio na Dilj Gori u duljini od 46 km ali je to ipak malo drugačije opterećenje, uspon, spust, više skupina mišića je uključeno, hoda se, ima dosta visinske razlike… Na startu koristimo toalete, svlačionice i garderobu za pohranu stvari, jer automobil je parkiran jako daleko. Ima svega, organizacija obećava…
Trčimo, zezamo se, malo snimam… Polumaraton sam mogao odraditi puno brže, ali se štedim, jer treba napraviti puna dva kruga. Na okrepama isprva ima izotoničnih napitaka, negdje banane, negdje naranče, a kasnije samo voda koja poslije 30-og kilometara jednostavno postaje odvratna i ne uspijeva ugasiti žeđ i nadoknaditi potrebe organizma za elektrolitima, mineralima, itd.
Žao mi je ali i ovdje su trkači bacali smeće cijelim putem i vrlo, vrlo ružno se ponijeli prema gradu domaćinu, prema volonterima i gradskoj čistoći. Nije to lijepo… 🙁 Na sve strane plastične boce, ambalaža od gelova i magnezija, kore od banana i naranči, maramica, bljuvotina, uf.
Moje boce sam uvaljivao volonterima na križanjima i prolaznicima kako bi završile u nekoj kanti. U maniri trail trkača uvijek nosim camel bag sa vlastitom tekućinom od 750 do 1.500 ml vode (da sam barem sipao koncentirani isotonični napitak), dakako tu je i trail ruksak, kamera, tablet (GoPro, selfie štap, ključevi od auta, med, magnezij, baterije, kartice, novac. maramice). Izvadio sam prvu pomoć, kabanicu i foto aparat. Na kraju sam mudro zaključio, da je to na cestovnom maratonu, ipak malo previše tereta i opterećenja. 🙁
Na stazi sam odradio nešto malo intervjua i pogurao 10-ak trkača koji nisu imali snage u finišu polumaratona (meni je pri kraju halfa bilo super i bio sam premoćan). Uspio sam motivirati dosta njih i nagovoriti ih da drže tempo, broje u sebi, da se nasmiju i izvuku zadnje atome snage. Za Andreu Krička sam bio anđeo staze. Jeee! 🙂
A onda kreće drugi krug, negdje oko 30-og kilometra razgovaram sa Stjepanom Čošićem koja trči 143. maraton!!! Kaže mi da da tek sada počinje maraton, dodaje da imam dobar trkački korak za maratonca i ulijeva mi snagu.
Nažalost već na 36-om kilometru, kreću grčevi u listovima i sve teže ih podnosim. Gutam magnezije, ali ništa ne pomaže. Zadnja tri kilometra imam potpuni raspad mišića nogu. Želim trčati i osjećam da mogu trčati, nisam gladan, tijelo je puno glikogena, ali grčevi su toliko snažni da me potpuno paraliziraju na 40-om kilometru. Prilazi mi ekipa iz obližnjeg kafića, frajer koji je trčao polumarton, zna što radi, polegnu me na asfalt, masira mi noge, stišće, lomi, savija, sve više mišića se grči, bol je užasna, dvije žene me drže, jedna mi donosi Hidru, na kraju me podižu na noge, savjetuju me da hodam unatraške neko vrijeme, jedan ljubazni mladi dečko me prati pola kilometra razgovara (zapričava me da ne mislim na bol), kasnije nastupa pakao. Svako malo stajem, masiram noge, ali bez uspjeha, jer su mišići poput granita. Prilaze pojedinci i nude pomoć, žele pozvati hitnu, pitaju jel samo dobro. A meni nije ništa! Da nema grčeva trčao bih i uživao, jer mi je u tijelu super, srce na 120 otkuca, glava mi bistra, volja ogromna, snage imam za izvoz, a noge mi nisu uopće teške. Nisam došao do zida (tako barem mislim) no grčevi su bili tako snažni i bolni, kao da sam prvi put trčao u životu. Ukratko samo na kraju sam izgubio preko 30-ak minuta i morao sam hodati do cilja. Sve vrijeme pokušavam brže hodati, ali grčevi ne dopuštaju. Najstrašnije mi je bilo u cilju, jer nisam mogao niti zadnjih 50 metara trčati, a svi me bodre, navijaju, snimaju. Baš mi je bilo teško i krivo do neba i nazad, jer mogao sam, htio sam, želio… Kasnije hladnoća, presvlačenje, drhtanje. U autu klima na +23°C, a meni vrućina… Odspavao sam i sve je prošlo… Nema nikakvih posljedica…
Čestitke najboljima i hvala svima na podršci koja jako puno znači, ali kad pri kraju utrke mišići izgube vezu s mozgom, tu više nema pomoći. Da nije bilo grčeva odradio bih maraton za 4 sata i 15 minuta. U najgorem slučaju za 4 sata i 25 minuta. No što da se radi… Dobro je, biti će gore. 😉
Miša Nicinger
Rezultati ovdje…
* * *
Ako trebate: webshop, web hosting ili dizajn web prezentacije – pišite na info@midnel.hr i zatražite ponudu, jer Internet je naše igralište – https://midnel.hr
