Za nizak tlak posjetite Klak
S obzirom na povećani obim posla i snježnih padavina, kao i izbivanje naše Štrumfete (Ivona) neformalna planinarska udruga “Slatinske Šapice” zadnjih je mjesec dana bila izvan pogona. Neću pretjerati ako izjavim da su Šapice zadnja četiri tjedna obezglavljeno lutale gradom umjesto po vrhovima Papuka. 🙁
Otkako je naš omiljeni nezavisni portal Slatina.net počeo sa radom, Slatinčani su dobili mogućnost sudjelovanja na forumu te lakše i jeftinije dogovarati različitih aktivnosti, poput planinarenja. Ovoga puta u pohode našoj omiljenoj planini kreće ni manje, ni više nego 13 planinara (slovima – trinaest) u dobi od 5 do 45 godina. Moram pohvaliti Jasenku, Vlatku i Vanju jer su svojim aktivnostima, obiteljskim vezama, prijateljskim i poslovnim aktivnostima u našu ekipu uključili: Marka, Sašu i Maju. Nasmijanoj Slavici priključio se markantni Marijan naša najnovija šapica, a Lareta je povela svoje dvoje nejači Juricu i Matiju. Spomenimo još i organizatoricu izleta u poznato (Ivona) i priručnog terenskog reportera u godinama, moju malenkost glavom i bradom. 😉
Okupljanje se odigralo kod motela, u cik zore (10:03h) odakle momentalno pichimo do Slatinskog Drenovca via Ćeralije. Prije SD-a srećemo mladu i lijepu Lisicu, a zatim kod nekad aktivne Šapice (Bruno Maravić), tražimo odobrenje za parkiranje naših Lamborginija, Ferarija, Mercedesa i BMW-a. Dok kažeš keks spremni smo za pohod i eto nas na starom drumu. Negdje oko nigdje to jest kod samog skretanja za Klak, susrećemo mladi par planinara iz Osijeka i Zagreba sa malim, maleckim >–ovolickim–< psićem i malo ćakulamo. Uvjeravamo ih da nam se pridruže, ali se njima ne da vraćati niti čekati, pa odlaze… Potom se spuštamo do starog grada, koji uistinu vrijedi posjetiti (hvala Miro, hvala Cigo). Muvamo se, gledamo, poziramo, fotkamo, a onda zamalo tragedija. Lijevom nogom nagazio sam jednog sirotog Daždevnjaka koji je ispustio otrovnu slinu i nastavio hodati. Uf, kako me je Maja pogledala! Ljudi moji, da pogled ubija već bih bio dva metra pod zemljom. Srećom Maja se primirila i do kraja pohoda sklopili smo pakt o uvažavanju i nenapadanju. Recimo i to da je stari grad Klak poput ogromnog mravinjaka sa koga se treba krajnje oprezno spustiti, a zatim popeti na stari drum i nastaviti put Jankovaca.
Mic po mic i eto nas na platou sa snijegom. Uz malo “jezikove juhe” uspijevam dečke nagovoriti na grudanje pa se cure počinju zdušno braniti i vriskati. Sve u svemu, borba se zahuktala pa sam uspješno fotografirao aktere pri tome pazeći ledene i mokre projektile. Uskoro susrećemo brojne planinare sa psima i malo se družimo. Stižemo na Jankovac gdje sve vrvi od života! Planinara iz glavnog grada Slavonije ima kao u priči, a priči nikad kraja. Opet Šapice (to jest ja) stupaju u akciju i razgovaraju sa prisutnima. Za imena ne pitamo, malo se šalimo, savjetujemo i razmjenjujemo rute. U konačnici je ispalo da OS ekipa zna sve ako ne i više od nas pa smo odustali od pomaganja. 😉 Kad sam jednom iz ekipe ispričao da nam od Sl. Drenovca do Ivačke gl. grebenom Sokolina i nazad nekim drugim putem, treba cca 8 sati (zaboravio sam reći da se radilo o dubokom i zaleđenom snijegu) on se pohvalio da njemu treba samo četiri sata. Eto takvi su ti iz Esekera, čak su dva puta brži od najbržih Šapica. 🙂
[ad#utext]
Slijedi prežderavanje i uništavanje sendviča, čokoladica, banana, keksa, pita sa sirom, i svašta nešto, čak si i neke pivske boce iz pl. doma platile glavom. Kad je ekipa zadrijemala, zvonio sam na uzbunu i naredio pokret. Hajmo raja fajronat! Uspon prema grebenu Sokolina pokazao je znake umora na mlađahnim poletarcima (Jurica i Matija) koji su nas u povratku znatno usporavali. Lareta je sve vrijeme bila sjajna mama i učiteljica pa ih je zabavljala školom u prirodi i maksimalno dala sve od sebe. Ipak su te kratke nožice teško izlazile na kraj sa vaterpolistima, biciklistima i ostalima… Unatoč mjestimičnom snježnom pokrivaču, obronke su počele prekrivati brojne visibabe i šafrani, a cvrkut ptičica upotpunjuje ugođaj.
U jednom trenutku Marko počinje graditi nosila za klince, a Vanja vadi mali knjižicu (poput broja jedan iz Alana Forda) sa raznim korisnim savjetima. U konačnici odustaju od samogradnje, pa Matija završava na Markovim ramenima. Spust Sokolinim prolazi bez problema, ako zanemarimo ogromne količine blata koje su vrli šumari ostavili iza sebe i zadnji dio spusta koji ima uistinu opaki nagib prekriven lišćem koje od planinarskih cipela radi pravu pravcatu Bob stazu. 😉
Pohod po izuzetnom lijepom vremenu (sa povremenim udarima vjetra na čistinama), potrajao je skoro 6 sati i može se slobodno reći da je ispunio sva naša očekivanja ali i više od toga. Nadamo se ponovnom susretu sa vama i ne zaboravite – lako je planinariti, treba učiti, raditi, pomagati, zarađivati i dakako trošiti. 😉 Do tada doviđenja i budite korisni članovi ovoga društva.
Fotografije sa ovog planinarskog pohoda, kao i uvijek možete pogledati u našoj fotogaleriji.
Miša Nicinger