Vražji prolaz

17.07.2009.

Zeleni virIako zbog vodostaja nije pravo godišnje doba za odlazak do Vražjeg prolaza i Zelenog vira, bilo je “sad ili nikad” 🙂 O “našoj” lokaciji sanjarimo već godinama, i baš kada se odlučimo na put, uvijek nas nešto omete. Ovaj put nije nam smetalo ni sunce, niti najavljivana vrućina za taj dan. Iako pohod nije čisto planinarski, zaslužuje biti opisan, barem onaj pješački dio, zbog prirodnih ljepota toga područja.

Vražji prolazUstali smo ranom zorom, oko 5,45 da bi se stigli razbuditi i doručkovati do zacrtanog polaska u 6,30. Već po dobrom starom običaju, mene je spalo da pronađem najbolji put do tamo, izvidim lokaciju, organiziram i isplaniram sve. Skrad je, u odnosu na nas kod Zadra, kao na kraj svijeta, ali opremili smo se strpljenjem i sa smješkom krenuli na višesatni put prema “našoj” lokaciji… Dilemu gdje se odvojiti sa autoputa rješavam telefonskim pozivom prema turističkoj zajednici, ljubazna teta nas upućuje i oko 10,30 izlazimo u Ravnoj gori. Prolazimo selo Kupjak i čudimo se njihovoj arhitekturi. Svaka kuća ozidana je nekakvim pločama sa dvije strane, sjeverne i južne. Isti dizajn nalazimo i u selu Skrad, gdje se odvajamo strmoglavim putem prema Vražjem prolazu. Parkiramo limenog ljubimca oko 11h i krećemo u avanturu Vražjim prolazom.

Na ulazu u kanjon pozdravljaju nas djelatnici izletničkog doma (koji se, btw, naziva i planinarskim, iako planinari tamo nemaju popust za noćenje) pa koristimo priliku upitati par sitnica što su nas “mučile”.  Ploče po kućama su ploče od ternita (dakle azbestne, i morat će ih kad tad skidati), a stavljane su na drvene kuće zbog izolacije. Muževa hižica, špilja koja se nalazi na kraj Vražjeg prolaza dobila je to imeŽig jer su se u njoj za vrijeme rata (u vrijeme Turaka) sakrivali muži (muževi). Danas kruži modernija priča da su se muži tamo sakrivali od žena. 🙂

Sad kad znamo sve što nas je zanimalo, ulazimo u Vražji prolaz. U donjem dijelu prolaza vode uopće nema, ali nas to ne da omesti, pa nastavljamo. Desetak metara po ulasku, na kamenu stoji natpis “Žig” ali od žiga nigdje ni traga. Nazire se, tek u tragovima, komadić cementa gdje je žig bio zazidan. Koji vandali su dolazili tu da bi odvalili žig?! Nikad ih neću shvatiti. Kanjon nas oduševljava već u samom početku – visoke stijene koje se nadvijaju nad nama, debeli hlad i Vražji prolazsvježi zrak, debla u potočiću i obla kamenja, bujna vegetacija kanjona, sto i jedna vrsta paprati i mahovine, cvrkut ptičica… Jeka naših koraka po kamenju odzvanja na daljinu… Prelazimo jedan mostić i nakon 20ak minuta hoda dolazimo do atraktivnog dijela Vražjeg prolaza, gdje treba proći kroz usku guduru, širine jedva dva metra. Nad kanjonom potočića Jalsa postavljeni su metalni nosači, usječeni u stijene, a po nosačima su položeni mostići i skaline kojima se prolazi kanjon. Prizor je predivan, a mogu zamisliti kako je u proljeće kada ispod mostića buči potok u punoj snazi. Tek što smo se počeli izvlačiti iz kanjona strmim metalnim skalama, začuli smo buku kotrljajućeg kamenja iznad nas. Brzo smo se maknuli ispod stijene, a jedan oveći komad kamena pao je 3-4 metra dalje od nas na metalne skale. Sad razumijem zašto na ulazu piše “Izletište se koristi na vlastitu odgovornost”. 🙁

Prelazimo još par mostića i oko 11,45 dolazimo do špilje na kraju prolaza. Muževa hižicaVadimo lampadine, neki oblače majice, neki kape (zbog šišmiša) i ulazimo u Muževu hižicu. Špilja je duga oko 200 metara a na kraju se nalazi malo jezerce u kojem je pronađena čovječja ribica. Mi, na žalost nismo otišli do samoga kraja, jer se pojedini članovi obitelji boje zatvorenog prostora, nego smo zašli tek prvih 50ak metara unutra… Ali i tih 50 metara je dovoljno da osjetimo svu veličinu i ljepotu ove špilje, a pravo osvježenje bio je hladni špiljski zrak 🙂 . Po izlasku iz  Muževe hižice uspinjemo se stazom još 10ak minuta, do mjesta gdje se odvajaju planinarski putevi za Skrad (1h) i izvor Kupice (3,15h). Markacije u samom Vražjem prolazu su uredne i djeluju relativno svježe, za razliku od markacija iznad prolaza, gdje se pojedine jedva naziru. Na samom križanju radimo pauzu – marendamo, koristimo priliku javiti se mobitelom, odmaramo, te krećemo nazad kanjonom, prvo do doma, a zatim drugim putem, prema Zelenom viru.

MalineKraj doma se nalazi Munjara, električna centrala, koja je na žalost zatvorena za posjetitelje. Umivamo se i hladimo noge u malom jezercu iza Munjare, i spremamo se na uspon do velikog slapa i Zelenog vira. Tek što smo krenuli na uspon, ugledam dobro poznate crvene bobice u grmlju – maline!! Njamiii… Bilo ih je svega 5-6 komada, pa ih prepuštam mami i bratu da probaju, dok tata skeptično gleda 🙂 .

Zeleni vir slapUspon je strm ali relativno kratak, i za 15ak minuta (uz pauzu za maline) dolazimo do velike špilje i još većeg slapa 🙂 . Zeleni vir je dobio ime po zelenkastoj boji vode koja izvire u samoj špilji, a pored špilje se nadvijaju okomite, 70 metara visoke stijene s kojih pada slap. I dok ja škljocam fotoaparatom, mama, tata i brat su već pod slapom, osvježavaju se. A ja nebi bila ja, da mi ne padne na pamet neka budalaština.. Skidam se u kupaći kostim i stajem pod slap okupati se. Doživljaj je neopisiv, pravo osvježenje, bolje i od ledenog piva, hhahh… Kad se samo sjetim planinara koji su toga dana točno u podne bili na Ivačkoj glavi, po ovoj vrućini, uhh… okupala sam se i za njih, a nadam se da su oni pojeli koju malinu gore i za mene 🙂

Osvježeni i odmorni, spuštamo se nazad do izletničkog doma, oko 15,00 sjedamo u limenog ljubimca i krećemo u daljnje avanture, koje već ne spadaju u pješačko/planinarske. Mogu vam samo reći da smo stigli kući malo prije ponoći i da se posjet Zelenom viru i Vražjem prolazu, unatoč daljini, i više nego isplatio. Na “našu” lokaciju vratit ćemo se jednom opet…

Ivona Lozić

One comment

  • klikunaš

    u rano proljeće Munjara ne može “progutati” svu vodu sa izvora pa se ona strmoglavljuje u Curak. Impresivno. Bio jednom kada su radili remont munjare, vode kao na Krki. pozdrav i ugodno ljeto a radoholičaru Miši što prije na G O