Velebit u dva dana
20.06.2020.
Nakon nekoliko lijepih izleta i istraživanja slavonskih planina odnosno Papuka, Djeca iz šume odlučuju malo proširiti svoje istraživačke vidike. Bez previše razmišljanja, Velebit je bio prvi u planu, a u prilog nam je išla i činjenica o nekoliko slobodnih dana u nizu koje smo odlučili maksimalno iskoristiti.
Iako nemamo iskustva kao planinari, svi smo proveli mnogo vremena po prirodi i otprilike smo znali što nam treba. Smjestili smo se u Krasnom polju, kamo smo stigli u kasnim večernjim satima. Lagana večera, priprema ruksaka i bijeg na počinak. U iščekivanju jutra slušamo kako kiša nemilosrdno pada, i pitamo se je li to dobrodošlica.
Ujutro krećemo na polazišnu točku Zavižan, do koje dolazimo autima, a dalje po prethodno dogovorenom planu slijedi put prema Skorpovcu, dug otprilike 37 kilometara.
Doček mitske planine baš i nije za pamćenje – magla i sitna kiša ne dozvoljavaju vidik dalje od 50 metara. Planinarski dom Zavižan je nevidljiv, vrh Velikog Zavižana obavijen je maglom i odlučujemo ga osvojiti na povratku. Ubrzo dolazimo do Premužićeve staze, nastale između dva svjetska rata, i prvi dan odlučujemo ju slijediti uz tek poneko osvajanje vrhova koji se nalaze tik uz nju…
Vrlo brzo zaboravljamo vrijeme. Ljepote Sjevernog Velebita uvijek ponovo oduzimaju dah. Iako su neki od nas ovo prošli već nekoliko puta, bilo trčeći u sklopu treninga ili utrke, staza nikad nije ista – pogled uvijek zapne na nekom od predivnih vidika. Ovaj put divimo se Velikom i Malom Rajincu koji je ujedno najviši vrh Sjevernog Velebita, te promatramo Rožanske kukove koji su strogo zaštićeni prirodni rezervat unutar nacionalnog parka. Vrlo brzo dolazimo do skretanja na predivan vrh Gromovaču, koju naravno odlučujemo uspeti. Ruksake koji su poprilično teški i nezgodni za osvajanje vrhova, ostavljamo u podnožju. Vrlo brzo shvaćamo koliko su teški jer unatoč usponu, sad imamo osjećaj da letimo. Na vrhu postajemo svjesni da se vrijeme mijenja nama u prilog, Velebit nas prima u svoje okrilje i otkriva veličanstveni pogled na more i otoke.
Nakon uspona i nezaobilaznog fotkanja, nastavljamo dalje do Rossijeve kolibe, kamene kućice koja je ujedno i prvo planinarsko sklonište na našem putu. Postajemo svjesni težine tereta i tek šest kilometara staze koja je iza nas, pa odlučujemo ubrzati.
Predivna staza nastavlja dalje grebenom te nakratko zastajemo da se uspnemo na još jedan vrh u nizu, Crikvena. To je zapravo velika golema stijena za koju je potrebno imati i malo penjačkih vještina.
Staza se nakon toga mijenja, kamene stijene zamjenjuje prekrasna bukova šuma, a vrlo brzo izlazimo na nepregledne travnate zaravni gdje se miješaju prizori i mirisi cvijeća, mora i predivnog čistog zraka. Vrlo brzo dolazimo do Planinarske kuće Alan. Kratka stanka za doručak, okrepa uz hladno pivo i nastavljamo dalje.
Sljedeća točka na putu, gornje je korito gdje nas čeka izvor i nadoknađivanje zaliha vodom koja ovdje život znači. Najvećim dijelom, staza ide primorskim dijelom Srednjeg Velebita koji je pretežno travnat i kamenit te isprekidan niskim raslinjem i šumarcima. Najviše vremena gubimo na slikanju predivnog cvijeća od kojega su poneke i zaštićene vrste, poput Velebitske degenije. Osobno, meni za oko ipak najviše zapinje Kranjski ljiljan.
Unatoč vrlo kratkim stankama, vrijeme brzo prolazi, sve više razmišljamo o Skorpovcu i prenoćištu koje željno iščekujemo. Iako smo telefonski dogovorili dolazak, uvijek postoji mogućnost da mjesta neće biti, ali tad još nismo željeli razmišljati o tome.
Gornje korito donosi nam predivnu svježinu u obliku čiste izvorske vode, ali i zaklon od vjetra i sunca, pa osim nadopune zaliha malo zastajemo da odmorimo leđa od teškog tereta.
Iako je do cilja ostalo tek sedam-osam kilometara, čini nam se da je mnogo duže, no kad smo naišli na krdo divljih konja koji su nam spremno pozirali, zaboravili smo na sve i uživali do maksimuma. Slijedimo put prema Skorpovcu, a dolaskom postajemo svjesni da je planinarsko sklonište puno i prepuno. Gladni, iscrpljeni i razočarani činjenicom da su sklonište zauzeli vikendaši, vadimo stvari i pripremamo se za večeru, ali Velebit opet donosi iznenađenje za nas – ovaj put i više nego lijepo. Dolazi čovjek, na prvu bi rekli veseljak iz nekog obližnjeg sela, a zapravo čovjek koji vodi brigu o planinarskoj kući znanoj po imenu Kugina kuća.
U kratkom razgovoru doznajemo da kod njega ima i više nego dovoljno mjesta za spavanje, i večera, i vode i piva… Nismo svi stali u njegovu Ladu Nivu, pa smo veći dio ženske ekipe i prtljagu poslali s njim, dok je muški dio uz našu gošću u ponajboljoj kondiciji, Maju Urban, nastavio trkačkim tempom do cilja.
I tad nam ponovno postaje sve lijepo – zalazak sunca je veličanstven, a dolaskom na Kuginu kuću osjećamo se kao da smo došli u dvorac sazdan samo za nas. Dočekuje nas veseli domaćin Miroslav Zdunić, koji nas je te večeri za planinarskom “trpezom“ počastio nizom svojih pjesama uz zvuke instrumenta zanimljivog naziva – ukulele. Grah, hladno pivo, topla juha, voda i cijelo potkrovlje s više od 20 ležaja samo za nas sedam. “Penthouse“ je najbolji opis onoga kako smo mi to doživjeli.
(Upozorenje! Naredni odlomak nije za strašljive i gadljive) Uslijedila je noć uz predivna mala krznena stvorenja koja su skakutala okolo nas. ♥ U potkrovlju našeg utočišta vjerojatno se nastanila cijela obitelj puhova i učinila ugođaj još ljepšim i nestvarnijim.
Buđenje ujutro i nastavak puta u sljedećoj priči… 🙂
Damir Kligl
