Uvod u anatomiju (uspon na Anića kuk)
05.11.2009.
Zbog obilnih kiša koje ovih dana lijevaju na i ispod Velebita, Šapicu su od nedjelje stacionirane u Svetom Filip i Jakovu gdje strpljivo iščekuju prve naznake poboljšanja kako bi se stvorili preduvjeti za bilo kakav pohod, kad već ne možemo u dva dana jurišati na vrh. Jutros je kiša napokon stala, pojavilo se sunce i lijepo plavo nebo, temperatura je malčice skočila, čak se cvrkut ptičica mogao zamijetiti.
Uslijedilo je brzinsko dovršavanje neodgodivih poslića i sumanuta vožnja auto cestom od Sukošana do Maslenice.
Naša planerica pohoda i putešestvija, zamislila je nekoliko ruta ali je u konačnici odlučila da to bude uspon na Anića kuk, koji na prvi pogled i nije nešto i zvuči napola smiješno. Platite upad u kanjon Velika paklenica, 2 x 20kn, malo se penjete popločanom stazom i zatim preskočite potočić i skoknete na 712 m/nv. Malo kilometara i malo metara nad morem, tako je barem u teoriji ali u praksi situacija znatno teža i nepovoljnija. Naša je mala avantura stoga potrajala punih 6 sati, jer potok u ovo doba godine obiluje vodenom masom i najbolje bi se mogao iskoristiti za pogon golemih torkula i mljevenje maslina i žitarica…
Na prvom odvajanju odustajemo od preskakanja vodene bujice i nastavljamo kanjonom i razmatramo alternativne pravce, na drugom skretanju prema Jurlinama, odakle bi dalje na Anića kuk, odlučili smo pregaziti nabujali potok. Ivona je skinula cipele i čarape te zasukala hlače do koljena, a ja sam krenuo obuven u preskakanje sa kamena na kamen. I dok Iv hrabro gazi ledenu vodu uz glasno negodovanje, ja sam na jednom mjestu uspješno natopio cipelu i hlače vodom, no bitno je da smo oboje uspjeli preći na drugu stranu. 😉 Popravljamo šminku i krećemo na uspon sa nebrojenim serpentinama i po skliskom kamenju. Taj dio staze od potoka pa sve do križanja Jurline, Seline, Starigrad i Anića kuk poznajemo od prije jer smo već imali čast pohodili je vraćajući se sa Crnog vrha – tom prigodom smo svečano obećali da tom stazom više nećemo na spust, a kamoli na uspon… Duga kosa – kratka pamet, pohodili smo taj dio opet i tamo i nazad, i ništa nam nije. 😉
Dodatni problem predstavljala nam je stara planinarska karta Velebita, na kojoj nisu ucrtane novo markirane staze. Na sreću pokazalo se da su markacije na Velebitu iznimno dobre, intuitivne i vrlo gusto raspoređene, te da su “kozje” staze s naše karte prave pravcate markirane staze. Tijekom pohoda nije bilo nedoumica jer su markacionisti odradili svoj posao na uistinu zavidnom nivou – kapa dolje! A mi ćemo morati osvježiti svoje planinarske karte, novim izdanjima.
Na stazi smo spazili jednu veliku i napola zazidanu špilju pa smo je malčice istražili, zatim jednu vrlo usku i duboku jamu koja je na sreću zagrađena povećim kamenom, jednog prekrasnog i ogromnog daždevnjaka i nekoliko puževa. Ni traga Divokozama, Divljim svinjama i Medvjedima. 🙁 Dobro ove zadnje baš niti ne želimo susresti ali Divokoze bi bilo lijepo ponovno susresti i fotkati, a po čokoladnim kuglicama 😉 koje ostavljaju iza sebe očito ih ima u količinama. Imali smo dosta teškoća sa blatom na stazi koje nismo mogli zaobići tako da su nam cipele opako proklizavale na ionako skliskim stijenama.
Kada smo napokon dostigli maksimalnu visinu na tom području, bili smo prisiljeni krenuli na spust i obilaženje koji je bio uvertira za uspon na vrh Anića kuk. Uh, nimalo zabavan dio… Prošli smo i to, i eto nas u podnožju ogromne kamene gromade, koja bi bolje sjela alpinistima nego nama planinarima. Pokazalo se da su nam ruksaci preteški, štapovi suvišni, a najviše su nam smetali oni naši ogromni fotoaparati. Ivona je prva odbacila štapove i spremila kameru u ruksak, a ja sam nastavio uspon na sve četiri, pazeći na Pentaxa i na štapove, koje sam u konačnici morao ostaviti na jednoj stijeni. Pokazalo se da je zadnjih stotinjak metara nadmorske visine stijena iznimno zahtjevan, oštar, sa puno rupa i opasnih mjesta, nešto poput škrapa, pa se planinarenje pretvorilo u alipinistički škraping. Pojavila se potreba za rukavicama i odbacivanjem sve opreme, ali smo ipak uspjeli doći do metalne kutije sa raznim papirima i reklamama iznad koje se nalazi zabetonirani žig za našu planinarsku obilaznicu – hip, hip, hura. Tamo smo ostavili svu opremu osim fotografskih kamera i krenuli na zadnjih 15-tak metara uspona.
A što da Vam kažem, Anića kuk je mali, malecki vrh ako pogledamo nadmorsku visinu ali je zato po težini i nepristupačnosti meni do sada najteži osvojeni (dobro, dobro pohođeni) vrh uopće. Imam premalo planinarskog iskustva da bih mogao realno komparirati vrhove, zato ponavljam ovo je za mene bilo veliko iznenađenje u smislu težine, ljepote i uloženo/dobiveno. Nisam imao pojma da nas tako mali (dobro ne baš mali) komadić stijene, može tako namučiti i zadiviti svojom ljepotom i dakako pogledom. Na vrhu sam ispucao tri filma 🙂 i jedino me Ivonina glad natjerala na spuštanje do baznog logora gdje su nas dočekale ogromne lepinje, namazni sir, pršut i kulen, pa smo krenuli na uništavanje najobilnijeg planinarskog obroka do sada. As ti gospe što se tu na moru i planini dobro živi! 😉
Pakiramo se i krećemo nazad, a crni oblaci se polako primiču, baš kao i onda kada smo išli na Crni vrh. Spustili smo se u podnožje po iznimno oštrom i opasnom dijelu i krenuli nazad, kada su počele prve kapi kiše. Pada temperatura i malo vidljivost pa stavljamo u pogon ogromne kabanice koje pokrivaju sve osim nosa i koljena. 🙂 Ja nosim fotić od 20cm duljine na grudima pa mi kiša zaobilazi koljena, a Ivona sprema svoju makinu u ruksak i dolje stiže mokrih hlača… Pokazalo se da i fotoaparati (ako su dovoljno veliki poput mog) mogu dobro poslužiti u obrani od kiše! 😉
Potok smo ponovno svladavali svako na svoj način i dok nas kiša neumorno pere, jurišamo do auta onom groznom popločanom stazom u kanjonu, koju su radili ne znam kome i ne znam zašto. Možda sirota staza i nije tako loša za strane i domaće turiste koji prehodaju tih preko nekoliko stotina metara dolje i gore, ali na kraju cijele balade i mnogo sati hodanja staza i ja nismo ostali u ljubavi.
Rezime ove priče glasi: izniman pohod, izniman vrh, iznimna planina. Da smo potok uspjeli preći na prvom prijelazu, uštedjeli bismo najmanje dva sata hoda, ovako smo pohodili Anića kuk zaobilazno na puno teži i svakako zanimljiviji način, što i Vama želimo. 🙂
Upsss zaboravio sam staviti poveznicu na fotogaleriju i preko nekoliko fotografija koje su direktno u svezi sa ovim pohodom – što evo sada činim. 🙂
Miša Nicinger
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
