Uspon na Papuk
14.02.2009.
Šapice u standardnoj postavi (ona i ja) a tko će drugi ako ne osnivači. 😉 Valentinovski pohod na najviši vrh Papuka, istoimeni vrh Papuk (953m) započinjemo iz samog podnožja planine, točnije Slatinskog Drenovca, i to stazom koja vodi na Ivačku glavicu (913m) preko grebena Sokoline i vrha Kožić Hrast (708m) a usput ima odvojke za Jankovac (strmo dolje), Zvečevo (3+4h) i u konačnici završava na najvišoj visinskoj točki Slavonije, njegovom veličanstvu vrh Papuk – hip, hip, hura!
Od Drenovca pa sve do odvajanja za Ivačku glavu i Papuk vodi staza koji smo zbog težine, duljine, puno snijega, leda i padova, prozvali od milja “Istočni greben”, pa se Vi sada mislite 😉
Krećemo oko 10:40h po zamrznutoj stazi prekrivenoj sa 5-10 centimetara novog i lepršavog snijega. Za razliku od nekih drugih staza ova se cijelom duljinom može podičiti usitinu lijepim i vrlo preglednim markacijama. Na samom početku nailazimo na prekrasna, više stoljetna stabla koja podsjećaju na Ente iz Gospodara prstenova. 😉
Uspon karakterizira skoro pravocrtna staza, koja kao da nema kraja. Naime, odmah poslije svladavanja jednog dijela, pojavio bi se novi i još viši uspon i tako 7-8 puta 🙂 Većina staza na Papuku ima grafite po stablima koje su vrli šumari, izletnici, ferijalci i planinari urezivali unazad 30-tak godina. 
Na ovoj dionici ima podosta imena na ćiriličnom pismu, ima tu i raznih ferijalnih društava, kao i imena znanih i neznanih junaka iz svih krajeva bivše države. Mogu samo konstatirati da se tu nekad puno hodalo i urezivalo 🙂
Usporedo sa porastom visine, raste i debljina snježnog pokrivača, pa ga mjestimice ima i preko pola metra, kao da se uspinjemo na Himalaju 🙂 Prosječna debljina snijega ipak se zadržava na nekih 30 centimetara. Zadnjih nekoliko kilometara do vrha, hodamo neočišćenom makadamskom cestom, kojom su prije nas prošla neka vozila na motorni pogon, tako da ne moramo prtiti duboki snijeg.
I konačno gore smo! U susret nam izlazi ljubazni djelatnik HV-a, malo ćakulamo, pijuckamo domaći čaj iz termosice, udarimo žig to
jest prislonimo se na njega (kako li je samo maštovito postavljen na ogradu – he, he) i sa sendvičima u rukama krećemo nazad.
Na sigurnoj udaljenosti napravimo nekoliko fotki jer se to gore ne smije, autoportretiramo se našam malom i bijelom zastavom i jurimo nazad put Drenovca.
Puni sebe, razmišljamo da osvojimo još jednom Ivačku glavu sa do sada neosvojene strane. Na sreću postupamo pametno i ostavljamo to za drugi put (manje snijega, dulji dani, odmorne noge, šator i vreća za spavanje). Nažalost umjesto da se vratimo preko Ivačke i Anđine kolibe, krećemo istim putem odakle smo došli i to se pokazalo kao tvrd orah. Spust je jednostavno rečeno prestrm, a staza je k tome još i zaleđena, tako da zadnje kilometre savladavamo uz velike muke i teškoće, a bilo je tu i preko nekoliko padova, srećom 
bez posljedica…
Sve u svemu, naša mala i dobro ugođena Valentinovska zabava to jest avantura završava u 17:29h dakle poslije nešto manje od 7 sati hoda, što morate priznati, i nije tako loše.
Vidimo se… 😉
Miša Nicinger