Uspon na Kapovac
29.03.2009.
Šapice su i ovaj put, u dobrom raspoloženju, sa lakoćom pohodile stazu od Orahovačkog jezera preko Ružica grada (280m) i Starog grada (698m) do vrha Kapovac (792m) i nazad preko planinarske kuće Šaševo (415m) i kamenoloma; Točak – Bremzberg i Radlovac do jezera.
Pohod je trajao 7h i 40′ a sastav ekipe tri cure: Ivona Lozić, Danijela Ivanović i Danijela Gašparević i jedan blaženi među ženama – dežurno piskaralo to jest ja. 😉
Ružica grad nalazi se na samo 280m nadmorske visine ali je zato uspon žestok i zahtjeva disanje punim plućima te brzo odbacivanje odjeće kako bi se temperatura tijela malčice spustila na prihvatljivu razinu, prije nego sigurnosni ventil ispusti vodenu paru to jest dušu .;-)
Planinarske markacije od jezera do Ružica grada bih najlakše opisao sa par riječi “u izradi”. Naime, oznake postoje i nisu loše raspoređene ali je dobar dio obojan samo crvenom bojom. Nadam se da će uskoro osvanuti i bijela boja jer bi to umnogome doprinijelo boljem uočavanju i preglednosti istih. Ružica grad je uistinu prekrasno povijesno zdanje na kome smo svi bili, u bližoj ili daljoj prošlosti, u misijama fotografiranja, pregledavanja i proučavanja stoga odmah nastavljamo prema Kapovcu i Starom gradu. 
Markacije su od Ružica grada odlične – ocjena 5 uz tu i tamo koji crveni krug bez bijele tufne 😉 Uz nešto malo kiše uspinjemo se prema Kapovcu i skrećemo na Stari grad gdje se uistinu ima što vidjeti i doživjeti. Fotkamo, pipkamo, gledamo i divimo se gradiću koji zub vremena neumorno nagriza ali još uvijek ima što za pokazati putniku namjerniku…
Vraćamo se istim putem do križanja (Ružica grad, Kapovac) i nastavljamo na vrh gdje se smjestio moćni TV odašiljač sa par stotina prijamnih i odašiljačkih antena svih vrsta i veličina (parabolične, offset, dipoli, štap, GP – graund plane, čak i jedna logaritamsko periodična antena i čitavo čudo antenskih pretpojačala i izlaznih pojačala, a koaksijalni kablovi su uistinu impresivni – nikada nisam uživo vidio one od 10cm u promjeru ispunjene samo zrakom ili nekim plinom – dobro je biti planinar. 🙂
Nažalost moj prvi bliski susret sa pravim i moćnim antenskim stupom koje često nazivamo TV odašiljačem, iako ti tornjevi služe mnogim drugim službama a ne samo za Radio i Televizijsko reemitiranje, imao sam na otoku Ugljanu prigodom Škrapinga 2009.g.
Moram priznati da je toranj na Kapovcu dva puta impresivniji i bogatiji tehničkim detaljima i izvedbom, ali i čvrstim objektom sa tehničarima gdje se nalazi i nama bitna kutija sa žigovima i upisnom knjigom. Ljubazni nam je telekomunikacijski stručnjak na brzinu dostavio ‘crnu kutiju’ na kojoj piše “planinari” i ostavio nas u krugu odašiljača da na miru žigošemo naše planinarske knjižice i grickamo sendviče. 😉 Uslijedilo je grupno fotkanje i priprema za povratak.
Dolje nismo išli istim putem već smo iskoristili prečicu, to jest pohodili biciklističku stazu koja sudeći po preprekama služi za “downhill” to jest slobodno i vratolomno spuštanje biciklima po brzoj stazi s umjetnim drvenim skakaonicama.
Jedino na ovoj stazi nema lišća i polomljenog granja, niti na tisuće komada turbo lijepih i velikih visibaba. Ubrzo se odvajamo prema Češljakovačkom visu i krećemo na podulji spust prema Planinarskoj kućici Šaševo. Na jednoj dionici nismo uočili markaciju niti putokaz za skretanje (nalaze se unutar zimzelenog stabla) jer smo bili zaneseni fotkanjem daždevnjaka u potoku, pa smo par stotina metara hodali putem bez ijedne oznake, dok nismo zaključili da se moramo vratiti i pronaći gdje smo profulali stazu. 😉
Par stotina metara prije planinarske kuće Šaševo mimoilazimo se sa kombijem našičkih registarskih pločica, u kome je dobro raspoložena ekipa planinara iz planinarske kuće Tivanovo iz Gazije. 
Ispred kuće nas dočekuju ljubazni domaćini iz HPD Orahovica: Branko Rončević – Bero, Zlatko Tomšić, Desnica Milan – Kirbi i preslatka 7. godišnja curica Margareta Tomšić.
Još s vrata nam nude vatru za pečenje slanine i kobasica i zalihe slatke vode, a zatim i pomoć oko osnivanja Planinarskog društva u Slatini (statut, informacije, pomoć na radnim akcijama).
Poslije kraćeg zadržavanja i ugodnog razgovora sa domaćinima štrumfamo glavnom šumskom cestom do startnog mjesta gdje nas čeka parkirani crveni VW Polo. Povratak se odužio jer smo imali podosta spuštanja, zatrpavanje 
Ivone u suho lišće, kraći razgovor sa velikom grupom izletnika oko izbora zadnje dionice puta i u konačnici pohod tvrdim i prašnjavim makadamom kroz Orahovačke kamenolome do jezera. Sve u svemu imali smo prekrasno vrijeme, iako su na prognozi dan prije svašta napričali, bili smo u dobrom društvu i upoznali drage ljude, a sve to vrijeme osmijeh na licu govorio je više od riječi, o tome kako se Šapice osjećaju i hoće li ponoviti sljedeći vikend nešto slično… Što Vi mislite – hoćemo li? 😉
Miša Nicinger
