Uspon na Ivačku glavicu novom rutom
17.01.2009.
Zadnjih tjedan dana dogovaramo i pregovaramo oko pohoda od Nevoljaša do Velike preko Lapjaka i nazad, i to sa novopečenim Šapicama i svim članovima FVK Slatina. Čak smo i jednu točku dnevnog reda na sastanku foto kluba posvetili toj tematici. Pripreme su tekle vrlo dobro – Željko Juras je nabavio Gamaše i štapove, mi smo kupili drugi par štapova i termosicu za mješavinu čajeva sa medom – mmm, Nikolina Tomić je nabacila na sebe sve novo, od cipela do hlača i jakne 😉 
Okupila se pristojna ekipa, pridružila nam se po prvi put Ksenija i stari znanci Lareta i Davor te sva sila rođaka i sitne dječice…
Nažalost zbog debeljuškastog snježnog prekrivača zacementiranog sa 2cm leda, neko vrijeme biti će zatvorena cesta Slatinski Drenovac – Jankovac. Stoga smo aute umjesto kod Anđine kolibe ostavili na kilometar od Drenovaca i nastavili pješice, vukući opremu i sanjke, jedino drva nismo vukli s obzirom da se odustalo od Nevoljaša.
Plan je bio da izletnici i sitna dječica sanjkaju i roštiljaju na Nevoljašu, a planinari krenu na pohod prema Velikoj. Iz objektivnih razloga većina sudionika ostaje u baznom logoru “Jankovac” a samo Ivona i ja krećeno na osvajanje Ivačke glave i to direktno sa Jankovca. Prije toga fotkamo potpuno zamrznuti slap nadaleko poznat kao “Skakavac”. Ta se ljepota jednostavno ne može opisati čak niti fotografijama – morate doći i pogledati uživo – nema Vam druge. 🙂
U podnožju Papuka je maglovit i sumoran dan, a već na pola uspona uvelike upijamo prve zrake sunca i divimo se plavetnilu neba. Uspon je zanimljiv jer ga pohodimo prvi puta ali istovremeno i vrlo zahtjevan, prevruće je i sa stabala padaju ogromne količine leda, a debeli ledeni sloj što prekriva snijeg na tlu, 
dodatno nas usporava na svakom koraku. Unatoč svemu nastavljamo hrabro i grabimo sve dalje i sve više, ali ubrzo zaključujemo da će to biti definitivno najteži pohod do sada jer noge trpe veliko opterećenje, led nam uništava cipele, zapinjemo za njega pri svakom koraku, ili je sklisko ili se propada. Istovremeno se štapovi ne mogu zabosti zbog debljine i tvrdoće leda, a kada to uspije zaglave se i teško ih je iščupati – živi užas! Svi polako šize (čitaj “Ivona grinta i nabraja”), zbog leda je bole noge i tek poslije porcije suhih grožđica, oraha, badema, papaje i brusnice dobivamo novu snagu i polet. 😉
Na prijašnjim smo pohodima smišljali slogane i zezali se uzvikujući “Tko smo mi?” pa bi na sav glas vrištali “Šapiceeee!” i veselo dizali ruke, to jest šape, u zrak.
Ovoga puta sam postavio isto pitanje “Tko smo mi?” i dobio odgovor “Budale“.
To je bio znak da je uistinu naporno… Da malo zaboravimo teškoće mijenjamo temu i dogovaramo se oko pauze za ručak i pijuckanja čaja..
Kako uspon odmiče, led sve teže puca i sve manje propadamo u snijeg, a sve više se kližemo i posrćemo, štapovi se savijaju pod našom težinom, i moramo nogama udarati po podlozi kako bismo probili smrznuti sloj.
Zadnjih par stotina metara je bilo izuzetno naporno i slobodno možemo reći preeteeškooo. Da se sve ne pretvori u noćnu moru pobrinula se sama planina i neopisivo lijepo vrijeme na vrhu (913m), pogled je pucao na sve strane, gusti su oblaci ostali daleko ispod nas, sendviči su bili predobri, a čaj prevruć i okrepljujuć – mmm, sve u svemu fantastično i nezaboravno iskustvo. Ostali smo 20-tak minuta na Ivačkoj i zaboravili sve nedaće koje su nas pratile na usponu.
Povratak nije vrijedan spomena, osim činjenice da smo sanjke ostavili u “baznom logoru” odakle se Ivona sjurila do automobila, vozeći se sve skupa oko 3km brzinom od 20km/h 🙂 iako je prvotni plan bio spuštanje od Anđine kolibe sve do Slatinskog Drenovca, a to je nekih 6-7km čistog i lijepog spusta…
Miša Nicinger
[ad]
