Trail of Sokol 2021.

14.03.2021.

Prije svega moram pohvaliti uspješne trkačice & trkače koji nastupaju za tim Šapice:

  • Ivana Petrović – 1. mj. na 12 km sa tempom od 6:51 i vremenom od 1:22:14
  • Jasna Tušek-Lončarić – 3. mj. na 25 km sa tempom od 8:07 i vremenom od 3:23:00
  • Marija Bešlić – 10. mj. na 12 km sa tempom 9:03 i vremenom od 1:48:43
  • Ivan Lončarić – 21. mj. na 25 km sa tempom od 08:07 i vremenom od 03:23:01
  • Ostali nisu vrijedni spomena…

* * *

Damir Kligl, prvoplasirani u muškoj kategoriji na 25 km kaže:  Iako umoran od Transverzale ovu utrku dobio sam na iskustvo i taktiku. Prvi dio bez fajta, samo pratio prvog i ne dozvolio da odmakne. Znao sam da tim ritmom mogu dugo i ako treba pojačati na kraju. Cilj je bio održavat zonu 4, savršeno sam uspio, tek 2 min. u crvenom. Odlični pokloni, hvala organizatorima, mojim Požežanima na uloženom trudu i velikoj volji da ustraju u organizaciji ove utrke. Ukupno prvi u vremenu 2:20:47, 24,4 km, 1200+ uspona. Susreo puno poznatih lica, neki potegnuli iz Zagreba da bi trčali s nama Snježana Jurković i Tatjana Škrlec – lijepo je bilo vidjeti vas i konačno upoznati, a slijedeći susret uz pivu obvezaatnooo. 🙂

* * *

Helena Vonić, drugoplasirana na 25 km komentira: Kakav dan! Proglašenje najboljih SBTL-a za 2020. godinu i moje 1. mjesto na dugim stazama u ženskoj kategoriji. Zasluženo, nije mi se baš dalo ići na svaku utrku, niti trčati sve staze, a bome ni imati utrku svakih tjedan ili dva kroz 9. i 10. mjesec. No, vrijedilo je. Ne bi puno od toga bilo, da nije ekipe s kojom treniram svaki vikend, po drvlju i po kamenju. 🙂 Niti bi bilo da nije našeg Dede aka Kligla koji uleti sa stazama, savjetima, povuče i uspori kada treba. A ni bez mog dragog, koji me večer prije svake utrke naučio analizirati stazu, koji se brinuo da imam dobru opremu i da se dobro pripremim za sve. Hvala i svima onima koji su iz tišine trpili moje “ne mogu na treningu sam” i pratili rezultate. ❤️ Ujedno smo osvojili i prvo mjesto ekipno “Djeca iz šume / SRK Baraber”. Trčali smo danas jednu jako zanimljivu i tešku stazu, bilo je tu svega, ali ti pogledi s vidikovaca. 😍 Obećajem da se vraćam jednom malo više uživati u njima… 2. mjesto na dugoj stazi u ženskoj kategoriji.

3d Relive – 12 km

* * *

Marija Bešlić, desetoplasirana na 12 km kaže: Počeo je i službeno SBTL. Prva utrka se održala u Požegi i na samom početku se moram požaliti na lošu organizaciju parkirališta za naše limene ljubimce. Veći dio parkirališta je bio rezerviran za domaćine (djelomično nepotrebno) a mi smo se trebali snalaziti po okolnim uličicama. Sva sreća pa sam dežurala kraj crkve dok jutarnnja misa završi i da mogu uletjeti na upražnjeno mjesto. Start u više grupa nije baš glatko protekao, a poslije smo dobili i opasku ako slučajno ne startamo u svojoj skupini bit će primorani diskvalificirati nas. Trebali su nas mali bolje nadgledati ali prvi im je trail pa ćemo im oprostiti. 🙂

Start paket nije čak ni loš, bila bi sretnija s majicom al’ makar sam dobila čokoladicu, kiflice i sendvič, a i napitaka je bilo u cilju više nego dovoljno. Start utrke i odmah brdo! Pa kud baš odmah? Dovukli smo se do zvona i kao pomahnitali svi smo redom zvonili u nadi da nam se želje ispuniti. 🙂 Brdo, brdo, dolina pa opet brdo jaoo… Tko je samo smislio ovu stazu? Pa jel’ nije moglo nešto samo nizbrdo, samo su neke od doskočica naše vesele novsko-našičko-slatinske ekipice. 🙂

Dolazimo na spust i zamalo smo se spustili do grada, kad nas zaustavljaju dvije izgubljene duše iz Novske i upućuju na pravi smjer. Dečki pravi ste svaka vam čast. Dalje nastavljamo u većoj ekipi i međusobno se usmjeravamo jer ipak više nas vidi bolje. Putem nailazimo na nekolicinu izgubljenih suboraca i izmjenjujemo iskustva gdje je krenulo po zlu. Istini za volju vidjeli smo i bolje označenih staza, posebice na ključnim mjestima gdje jednostavno ne znaš kuga krenuti Kontrolnih točaka je rečeno da imamo 3 na kratkoj stazi, ispostavilo se da su samo 2, tako da sam ipak skupila sve. Gotovo kilometar pred kraj vraćam se natrag u brdo i nailazim na Maria Pavičića, jer markacije nema, pa tragam za mogućim smjerom. Uspjela sam se dovući do kraja i završiti utrku. Rezultat baš i nije reprezentativan ali moj Relive pokazuje dobivanje na visini od 791 m, tako da idući put nosim štapiće. 🙂 Staza je bila zahtjevna i izazovna tako da vrlo vjerojatno dolazim opet. 🙂

* * *

Stigao sam među zadnjima, ali nisam najgori 🙂 stoga čujmo i počujmo malo i moje viđenje: Kao što ste mogli pročitati, Marija je puna manje-više pozitivnih dojmova, a kako i ne bi kad je uzela 10. mjesto u kategoriji žena i još se dobro zabavila. Prije nekoliko godina ona je mrzila trčanje, trail i trkače (najviše mene jer sam je odvukao na Neptun trail po blatu) a sad ne može dočekati sljedeću utrku. 🙂 Na ovu je čak dovukla gomilu cura iz Novske i neke dečke Slavonskog Broda. Ukratko, radi svim srcem, nogama i kamerom za Open Trail Communty. 🙂

A ja? Pa i ja sam. 🙂 Volim trčanje, trail utrke i posebno sve te ljude uključene u proces natjecanja, organizacije, pa i zajebancije. Baš nekako s proljeća postao sam predmet zezanja jer sam došao među zadnjima i jer sam zalutao, iako ne jedini. Naime, istrčao sam 27,6 km što je za 3-4 km više od onih koji su slučajno ili namjerno kratili stazu i promašili jednu vrlo važnu KT 3. pozicioniranu na 433 m/nv (Vrhovački grad).

No krenimo redom. Najavljene su četiri (4) kontrolne točke, prva na lokalitetu RUPA, druga na lokalitetu ŠICANA, treća na VRHOVAKOM GRADU i četvrta kod CRKVE SV. VIDA.

Ukratko, KT 2. na lokaciji Šicana uopće nije postojala, pa je nitko od trkača nije niti mogao “cvikati”,  a KT 3. mnogi nemaju što znači da su fulali ili skratili stazu. Kako znam? Pa vidi se na GPX tragu velikog broja sudionika, a posebno kod onih koju su bili iza mene i na kraju utrku završili prije mene, a da me nisu obišli. Zanimljivo! Zar ne? Sve to, jer je jedan mladi volonter na ključnom križanju izgovarao glasovne naredbe i davao krive informacije na stazi.

Nepostojanje KT 2. je davalo mogućnost muljanja, pa bi ubuduće (na svim trail utrkama) barem pobjednici trebali dokazati svojim GPX tragom da su odradili zadanju putanju. Dakako i pokazati da su ovjerili sve zadane kontrolne točke.

Nije bitno, stvarno nije. Jebe se mene. 😉 No, eto tako vam je to bilo. 🙂

A što se tiče lutanja… Hm, e pa tu sam kriv. Kao prvo, zaboravio sam učitati GPX trag na početku utrke, a skupa sa Dunjom Dujmović sam pratio curu & dečka iz VŽ, koja je navodno favorit ove utrke. Iz nekog debilnog razloga, ja se baš uvijek opustim i trčim iza nekoga. Tako sam navikao, a to je potpuno pogrešno i to me na nekoliko utrka koštalo kakvog-takvog plasmana. 🙁

Nitko iz naše skupine nije skužio skretanje sa makadama, koje vodi lijevo u visine, jer smo jedva dočekali malo te jebene ravne ceste. Ostadosmo bez markacije, koje nije bilo ni prije baš svuda, pa smo bili uvjereni da je netko pokidao iste i na ovom dijelu. Cura iz skupine zove telefonom i dobija krive informacije pa smo završili u naselju koje se zove Novo Selo.

Puno sam grešaka napravio! Naime, čim markacija nestane trebao sam se vratiti i potražiti je, a ne bezglavo jurcati u nadi da će iz ničega pojaviti. U Novom Selu, napokon shvaćamo da smo krivo skrenuli  i vraćamo se na stazu, pri čemu dozivamo i druge da se vrate. Na povratku susrećemo poveliku ekipu trkača koji su također izgubili putanju i njih vraćamo nazad na pravi put. 🙂 Povratak je bio mukotrpan i izgubilo se nekoliko desetina minuta, i puno snage jer put ide dolje, pa gore. Jbg.

No koga briga… Istrčao sam najviše kilometara od svih sudionika i pun sam sebe, a nije baš bilo puno trkača moje starosne dobi. Sve neka balava dječurlija. 😉 Istina na kraju balade me malo uhvatila kiša i smrzavanje. Trčkarao sam, a nisam uspio podići temperaturu “jezgre”. Baš onako gadno… Negdje blizu Požege, ponovno srećem bezglavi VŽ dvojac i oni opet fulaju stazu i skreću krivo (odlaze desno gore, iako ima slovo “K” i strelica), no ovoga puta sam bio pametniji, viknuo sam im da su promašili stazu i krenuo na slovo “D” i pratio strelicu prema dolje. Tako da su oni do cilja došli dijelom kraće staze, a ja onako kako su organizatori zamislili. Hehe. Bravo ja. 😉

Bez obzira na sva moja lutanja, kasnije pomažem drugim trkačima da se vrate na pravi put, jer mnoga križanja nisu bila baš jasna i bistra. 🙂 Trail koncept nije Trekking jer nemamo zemljovide i trebalo bi obilato koristiti onu šumarsku boju u spreju na takvim kritičnim mjestima!

3d Relive – 25 km staza

Nego idemo mi malo pretresti organizaciju utrke… Majmuni iz “Glavnog Štaba” i mnogi drugi tzv. stručnjaci – jednostavno su im prilično zagorčali život svojim krembilnim ograničenjima i idejama. Daj magarcima vlast i eto kako nam vraćaju. Umjesto da se bave progresom, u ruci drže mikroskop, stetoskop ili barem periskop – oni love vještice, samo još “hepo kocke” i lomača nedostaje. 🙁

Kao i uvijek, više cijenim majicu nego ostale rekvizite, no dobili smo svašta u startnom paketu, pa neću kuditi. Parking se oslobodio tek kad je završila misa na kojoj je bila povelika masa ljudi, pa ni to neću previše kuditi (a mogao bih) jer je parking u neposrednoj blizini startne crte bio potpuno prazan. Upute smo dobili preko solidnog razglasa, dočekalo nas je nešto fine hrane za dobrodošlicu, dobar startni broj, malo slatkiša, vode. Na okrepama baš ništa osim vode (kao na ZG Stareku), a mogla je stajati “kokakola” i poneka  napolitanka. Krizna su vremena. Svatko od nas je nosio nešto. Npr. ja uvijek imam puno vode, med i magnezij. No okrepa je trenutak za druženje sa volonterom koji se tamo užasno dosađuje…

Staza teška i zahtjevna što se tiče visinske razlike, a ima i nekoliko stvarno ubitačnih nizbrdica, na kojima je HGSS postavio pomoć za pridržavanje u obliku užadi i gelendera… Nažalost na tim smo dijelovima išli dolje, a ne gore, pa su trebale i debele kožne rukavice za držanje jer u protivnom dlanovi i prstići brzo stradaju od trenja. Staza postaje relativno brza tek kad se dobro namučite i potrošite sve zalihe energije. No, to je valjda smisao brdskog trčanja. Ili možda predigra za sado-mazo igrice. 🙂

Sve u svemu, svaka utrka i svaka organizacija – pati od neke dječje bolesti i ako bismo tražili dlaku u jajetu, od toga ništa bilo ne bi. Stoga dajem visoku prolaznu ocjenu curama i dečkima iz Požege i nadam se novim utrkama i susretima. 🙂

Fotke su priložili: Mario Pavičić, Tihomir Šikić, Ivan Lončarić, Marija Bešlić

Miša Nicinger

Rezultati:

P.S.

Iz Slatine smo oko osam sati krenuli na +10°C, završili smo u PŽ u 09:15 sati na +14°C, a tijekom utrke se temperatura spustila na +6°C, da bi u povratku na Međi (cesta Kutjevo – Orahovica) temperatura pala na 0°C.