Tragom prvog izleta našičkih planinara 1923.
27.09.2009.
Dana 27.09.2009. odigravao se Susret planinara u Feričancima, na izletu pod nazivom Kroz Vinograde i šume 2009. HPD Sokol Feričanci upriličio je ovaj izlet sa uobičajenim programom; čaj, izložba, razgledanje podruma, degustacija, hodanje, ručak i druženje. Neka mi oproste svi dragi ljudi koje smo upoznali tijekom zadnjih 12 mjeseci ali svaki susret većeg broja planinara počinje sa malo laganog hodanja i završava velikom paradom pijanstva i kiča, stoga su Šapice objeručke prihvatile poziv i pridružile se hodačkom tulumu po Papuku i Krndiji.
Iako smo punih 450 minuta gazili opakim tempom koji su nametnuli Cigo i Žare, nije nam žao, niti osjećamo nekakve negativne posljedice, dapače guze su nam čvrste, a nekima i oble. 😉 Kada smo krenuli iz Slatine termometar je pokazivao samo 9°C, a već pola sata kasnije spoznali smo da će dan biti kao stvoren za cjelodnevni izlet u prirodi. Vrijeme je bilo lijepo, podloga suha, staza manje-više izvrsna, ma sve za 5. Ekipu sačinjavaju: Planinski sprinter Josip Ciganović – Cigo, vođa naše male ekspedicije i markacionistički virtouz Žarko Roček – Žare, naš najstariji suputnik Vlado Nervo, zatim jedno mlado žensko stvorenje Ivona Lozić i pisac ovih redova Miša Nicinger. Nažalost šestom planinaru koji je sa nama hodao samo polovicu puta, ne znam ime jer je u povratku odlučio koristiti usluge auto prijevoza.
Krećemo u 08:30 h po lokalnom vremenu sa prijevoja (Međa) koji se smjestio na pola puta između Orahovice i Kutjeva i grabimo silovito laganim i poletnim nogama. Žare se pokazao kao izvrstan vođa puta tako da dijelovi staze koja nosi oznaku TPI (Tragom Prvog Izleta Našičkih planinara 1923. godine) ostaju u oblacima prašine koja se diže od brzine kojom prolazimo. Pohod je išao mjestimice SPP-om, više TPI-jem, nešto malo običnim planinarskim stazama, a bilo je tu i slobodnog hoda po makadamu i nikada gaženim šumskim prostranstvima. Cigo nas je u jednom trenutku poveo prečicom što je u konačnici rezultiralo opasnim i vrlo strmim spustom te dosta napornim usponom. Kao iskustvo nije loše, a da se to dogodilo kojim slučajem na kraju pohoda, kada su nam noge postale teže od olova, vjerojatno bi smo ga morali vezati i ostaviti na milost i nemilost divljih zvijeri, u znak zahvalnosti. 😉
Markacije na stazama su standardno dobre, vrlo dobre pa čak i izvrsne, iako na dva mjesta ima zbunjujućih putokaza (za jedno križanje na kome je ispisano: lijevo SPP Lončarski Vrh, dolje Staklana/Gazije i desno SPP Petrov Vrh – Žare tvrdi da daje potpuno krive informacije). Nadalje na jednom ravnom dijelu staze nailazimo na potpuno nepotrebnu strelicu za skretanje sa staze (obilazimo nepostojeće prepreke) pa markacija netragom nestaju tako da se po intuiciji vraćamo na istu stazu i to samo 50-tak metara dalje! No sve u svemu nije loše, dapače… 🙂
Retrospektiva događanja: Krenuli smo sa Međe i prošli podno Petrovog vrha, prema Dobroj vodi i Staklani, odakle smo se spustili makadamom do Gazija, za što nam je trebalo 4 sata i 50 minuta. Na izlasku iz sela uspinjemo se na Srednjak gdje se odigrava centralna manifestacija. Tamo su nas dočekali pjesma, ples, prašina i poznata prijateljska lica. Prema slobodnoj procjeni najmanje 300-tinjak zaljubljenika u planine ali i dobru hranu i kapljicu, okupilo se na izletu. 
Odmah smo susreli Miru Muttera i Branka Tivanovca, a zatim smo pozdravili mnoge. Sa curama iz Belišča smo se izljubili i evocirali uspomene: crnokosa Vlasta, nasmijana Suzana i simpatična Nada. Zatim smo na kratko prozborili sa gospodičnom Mandicom i Đurom Živkovićem – Teslom iz Orašja, pozdravili Antuna Korena iz Kutjeva, razmijenili pokoju riječ sa našim vodičem Tomislavom iz Gazija, stisnuli ruku Slavku Pokorniyu iz Daruvara. Mahnuli svima drugima i skoknuli do Planinarske kuće Tivanovac gdje smo se malo pogostili, upisali u knjigu, razgovarali sa ljubaznim domaćinom u etno ambijentu i krenuli na dovršetak našeg pohoda.
Tijekom cijelog pohoda smo skretali sa staze kako bismo vidjeli znamenitosti poput izvora ili partizanskih spomenika, tako smo i povratku svratili do vidikovca 
Kvržica odakle se lijepo vidi Petrov vrh i ravnica prema sjeveroistoku sve do Mađarske. Saznali smo i neke detalje o Razbitom kolu koga ovoga puta nismo uspjeli posjetiti, ali nam je zato Žare pročitao ulomak iz Dnevnika planinarskog puta u izdanju PD Krndija iz Našica.
Otežalih nogu uspjeli smo bez većih problema i iznenađenja svladati visinsku razliku i sa početnih 220m popeti se na Petrov vrh (700m). Iako, nas je u samoj završnici sa južne strana, dočekao izuzetno zahtjevan uspon u kome se kamenje kotrlja, a spust nikako ne preporučuje. No u tome i je draž uspona i makar na kratko osjećaja nadmoći i pobjede nad planinom. Na vrhu Ivona i ja pronalazimo žig zabetoniran u kamenu i žigošemo naše planinarske dnevnike, što na prvom posjetu 25.04.2009. nismo uspjeli učiniti. Da nam spust ne bude dosadan pobrinuo se Žare i poveo nas do napuštenog JNA skloništa gdje smo se bavili speleologijom dobrih 60 sekundi. Povratak je trajao 2 sata i 30 minuta.
Hvala svima na ugodnom druženji i do ponovnog susreta nekom pohodu… Da nismo imali tako zahtjevnu i od prije isplaniranu rutu, vjerojatno bismo ostali malo dulje na skupu i uživali u dobrim vibracijama koje planinari odašilju – drugi put…
Miša Nicinger
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
