Točak života
17.02.2013.
Današnja priča nikako da klizne! Već treći put pišem uvodnu rečenicu, a tipke škripe i zastaju – ne uspijevam pokrenuti bujicu riječi…
Možda sam napisao previše napisa o Papuku i iskoristio sve smislene i besmislene naslove, a jedinu sugestiju sa strane ne mogu objaviti (jebote točak), stoga ću krenuti polako sa predigrom i pokušati vas po tko zna koji put povesti u neslućene visine, sve do same završnice kada ćete doživjeti sladostrašće sreće pregledavajući naš 10-minutni video uradak. 🙂
Video ima dvostruku zadaću:
- Sudionicima treba evocirati uspomene na zajedničko znojenje, odnosno biti snažan motivator na ponovne susrete u visini i divljini.
- S druge strane promatrače želi potaknuti na akciju i dati im uvid u sve ono što propuštaju, bez obzira na stvarne ili lako savladive prepreke na tom putu (rođendani, proslave, menge, itd).
Kao što zasigurno znadete – Papuk nije samo tvornica kisika, vode, drveta, divljači, šumskog voća i ljekovitih trava, on nam pruža neslućene tjelesne i duhovne užitke. Planinarima puni baterije, produljuje život, daje snagu i pokretačku energiju da prežive u svijetu: fotelja, računala, televizije, fejsa, krkačine i žderačine.
Papuk
Povećava pluća,
ubrzava srca,
odštopava žile,
smanjuje kile,
spaja ljude,
otvara vidike,
izbacuje otrove,
ruši plotove.
Sukladno tome, na Zvečevu se pokraj spomenika sa figurom padobranca, okupila ekipa naizgled mala, ali prava: Papa štrumf, Cigo, Davor (požeški), Melisanda, Miroslav, Ivona i moja uzoritost. 😉
Krenuli smo hrabro do Crne kuće i poslije teške borbe sa sa 40-80cm slegnutog snijega uspješno osvoji Točak pri čemu smo atmosferu i naša tijela doveli do usijanja. Nisu se užarila samo naša pluća, srca i mišići, već i vatrica koja je natjerala kobasice i slaninu da cvrči, kaplje i ostaje bez masti…
Tijekom pohoda su najbolje prošli ponosni i sretni vlasnici krplji, a mi ostali smo znali propasti u duboki snijeg sve do guzice.
Spomenimo i to da je pohod osmislio i realizirao Josip Ciganović Cigo, zahvaljujući kome smo na trenutke ostajali bez daha, doveo nas do poremećaja tlaka, kočenje mišića, proizveo nam bolove u kukovima i izazvao zujanje u ušima…
Najljepše je bilo hodati kroz korito jednog od mnogih planinskih potoka, odnosno na rastokama gdje se spajaju “Točkov potok” i “Josipov potok” (tako nekako). Uostalom koga briga kako se zovu, kad voda iz njih dolazi sama i bez poziva. 🙂
Pokušao sam nagovoriti Miroslava i/ili Melisandu na pisanje priče, ali bezuspješno. Možda slijedeći put budem imao više sreće…
Ivona je skockala fotografije i montirala video zapis, a ja idem pisati priče za druge portale, a vama samo preostaje da tiho uzdišete i zamišljate što bi bilo – kad bi bilo…
Miša Nicinger
