Spust do Velike
07.02.2009.
Šapice danas slave 60 dana postojanja! Pa čestitamo – Hvala 😉 Eh, da… Iako imamo proslavu ‘dvomjesečnice’ postojanja, na današnjem pohodu se u dogovorenom vremenu pojavilo samo dvoje stalnih članova: Ivona i Miša. Noć je bila tiha i mirna, ali je zato jutro bilo burno i prepuno aktivnosti 😉 odmah potom imali smo pregled opreme, pravljenje sendviča sa pecivima, sirom, kobasicama – mmm, ubacismo u ruksake i malo suhoga voća da nam se nađe (grožđice, bademi, orasi), pa naše velike i teške foto aparate marke Pentax K10d i K20d i preko nekoliko rezervnih baterija i na kraju računalo marke Acer Aspire One sve skupa sa mobilnim Internetom. Štapovi, gamaše, jakne, rukavice i dakako zastava Šapica se podrazumijevaju…
Dolje u Slatini i sve do podnožja Papuka je suho, lijepo, ugodno, a na usponu ljigavo, bljuzgavo općenito sumorno. Odmah iza mosta gdje se prelazi potok Kovačica (skretanje za Jankovac) na cesti leži preko 10cm neočišćenoga i nedovoljno ugaženoga snijega, koji nam do Anđine kolibe pričinjava probleme i baca nas lijevo-desno i amo-tamo. Na svu sreću brzo smo gore, parkiramo i krećemo u smjeru Nevoljaša. Trebamo li reći da gore, a niti dolje nismo susreli baš nikoga, nema niti tragova u snijegu, ali mi se ne damo i grabimo sigurnim korakom naprijed. Iskreno rečeno – nisam neki ljubitelj snijega (čitaj nisam uopće) ipak moram priznati da je puno lakše i ugodnije hodati po bijelom pokrivaču nego po blatu i mokrom lišću. 
Do Nevoljaša ima nešto malo snijega a na vrhu lijepo i suho, ma milina jedna. Ivona se upisuje, a ja požurujem – hajde idemo, dug je put pred nama – ona grinta (gunđa i prigovara) i eto nas laganim korakom na pola puta do Lapjaka. Tu negdje Ivona opaža u travi smiješka koga je Nad napravio od kore Naranče 🙂 prije stanovitog vremena (čitaj 03.01.2009.).
Temperatura raste (uspinjemo se i to je glavni razlog porastu, he, he) i eto nas gore. Malo je pusto bez ona dva “info panoa”, koje su vjerojatno djelatnici parka prirode skinuli i odnijeli na reparaciju. Metalni sandučić sa žigom i upisnom knjigom je poprilično devastiran i sve mi se čini da za to nisu zaslužni planinari nego izletnici koji ne vole ni sami sebe, a kamoli prirodu i ono što ih okružuje. 🙁 Poslije kraćega zadržavanja i fotkanja krećemo po prvi puta na spust prema Velikoj.
Tura: Anđina koliba > Nevoljaš > Lapjak > Velika > Kamenolom > Izvor Veličanke > Anđina koliba = 5h i 30′
Na odmorištu udaljenom svega 50-100 metara od vrha Lapjak prema Velikoj, susrećemo prve žive osobe (dvije djevojke), upustimo se u kratak kurtoazni razgovor i krenemo na Tauberove stijene. A što reći o prvim dojmovima osim da je mjesto dušu dalo za fotkanje i ispuštanje uzvika tipa “Aha i oho a što je ovdje lijepo!”. Uistinu je lijepo – vjerujte nam na riječ – upravo je nevjerojatno da smo čak tri puta bili na Lapjaku, a niti jednom nismo pohodili Tauberove stijene odakle puca veličanstven pogled na Veliku i obližnji Kamenolom. Potrošili smo cijelu rolu filma na snimanje pogleda i nas samih (pojedinačno i grupno) i jurnuli put Velike, ali tu slijedi prvo razočarenje. Spust je težak, dosadan i opako umora dušu i tijelo to jest noge, stoga smo se složili da ubuduće taj dio pohodimo isključivo iz suprotnog smjera, dakle kao uspon. Kako? Lako! Ubuduće idemo na Veliku preko Ivačke glave, a vraćamo se preko Lapjaka i Nevoljaša do Jankovca…
Prije ulaska u grad obilazimo povijesno zdanje “Stari Turski grad”, točnije to je jedna jedina kamena zgrada, koja iako nije impresivna kao “Ružica grad” pokraj Orahovice, zrači ljepotom i monumetnalnošću. Malo fotkamo staro zdanje, pa se međusobno fotkamo, a zatim kao pravi i profesionalno deformirani elektroničar pregledavam GSM odašiljač u blizini – što se mora – mora se 🙂 tehnika je dobra (kvalitetna) ali su montažeri drljavi do zla boga…
Putem nas prate ptice (Dugorepa Sjenica, Plavetna Sjenica i preko nekoliko Škanjaca i neke nama nepoznate vrste) a u Velikoj smo sreli ljubazne domaćine – jednu bakicu i dva psa, od kojih nas je prvi pozdravio, mazio se, igrao i pratio nas oko pola kilometra.
Iako sam prije nekoliko godina već pohodio Veliku i to biciklom, skupa sa Zdenkom Korlevićem (Slatina – Orahovica – Kutjevo – Velika – Anđina koliba – Jankovac – Drenovac – Ćeralije – Slatina sve skupa oko 120km), ipak smo konzultiri bakicu glede Kamenoloma i uputili se žurnim korakom novom trasom prateći dakako markacije.
Riječ dvije o markacijama… 
Dečki i cure “svaka čast” na obavljenom poslu. Markacije su malene, ali lijepe i uredne. Nema ih previše, ali su zato mudro i strateški raspoređene, tako da smo sa lakoćom pratili stazu koja dobar dio puta ide pokraj potoka. Eh potok… Šumovit, bučan, lijep, prepun malih slapova, rastoka, pritoka, detalja… Na sve strane visibabe, jaglaci i neki nepoznati cvjetovi – ljepota koja na našu (sjevernu) stranu obično kasni po nekoliko tjedana. Nažalost počela je kiša, pa ručamo na brzinu pokraj nekakve kućice, spajamo se na kratko na majku svih mreža (dragi and mili nam Internet), pa jurišamo na preostale vrhove našeg čarobnog gorja.
Usput se divimo urednosti, organiziranosti i svekolikoj ljepoti kamenoloma i umjetničkim rezbarijama, koje to industrijsko zdanje svakodnevno urezuje po Papuku. Da je to gola stijena, sve bi im oprostili ali oni uništavaju neviđenu ljepotu Parka prirode i pluća planeta, umjesto da lome i drobe kamen tamo gdje biljaka nema… No dobro, što je tu je.
Na povratku osim izuzetno lijepo staze (još jednom čestitke svim zaslužnima) otkrivamo prekrasan izvor Veličanke, gdje popunjavamo slatkovodne zalihe i dok kiša intenzivno rominja, nastavljamo put Ivačke glave, to jest do mjesta gdje ćemo se odvojiti i krenuti put Anđine kolibe.
Dan je ipak prekratak, posebno kada se zna da smo pohod započeli u točno 11:00h 🙂 Zadnja tri kilometra idemo drumom to jest državnim makadamom “Velika – Slatinski Drenovac” i to nam je definitivno najdosadnija dionica, pa se toplo nadamo kako je više nećemo morati pohoditi 🙂
Sve u svemu pet i pol sati hoda, od čega smo ¾ staze pohodili po prvi put, vidjeli i doživjeli puno toga lijepoga, nešto naučili i dobro se zabaviti. Vidimo se 😉
Miša Nicinger
[ad]
