Slovenska snježna sedla i Cojzova koča

18.03.2017.

Dosta vremena je prošlo od moje zadnje reportaže koju sam pisao prije pola godine. Priča je bila o boravku u Sloveniji i usponu na vrh Triglava. I zamisli slučajnosti evo opet pišem priču iz Slovenije, ali o usponima po Kamniško-Savinjskim Alpama. Inače ko jednom ode u Sloveniju iskušat se u pohodu na neki od vrhova vjerujte vratit će se kad tad da se popne i na neki drugi.

Što reći o toj zemlji? Jednostavno možeš ju preskočit motkom, oko nje se trči polumaraton, toliko je mala da ju ne vidiš na karti… puna je nekih bregova, dolina i planina, jezera, slapova, jama, izvora, planinara, alpinista, skijaša i biciklista. Baš je neka nikakva, bezvezna, tako to tvrde humoristi, šaljivdžije i maloumni koji misle da je samo njihovo najbolje i najljepše, a i da nije neće nikad priznat. Uglavnom Slovenija ima svoju kvalitetu i ljepotu i treba ju posjetiti.

Eto meni se posrećilo da su me dečki pozvali na ovaj dvodnevni boravak i hvala im na tome. Zanimljivo je to da su momci više-manje moji školski kolege. Tomo koji je dijelio razred srednje škole samnom, Damir i Branimir dečki iz osnovne i kvarta i Igor iz vrtića. 🙂 Njega sam upoznao taj dan kad smo kretali na put. E kad smo kod kretanja to je bilo ovako – idemo kombijem, polazak je dogovoren za subotu u 4 ujutro.

Rano jutro ne znaš di ti glava, a di guzica. Vozili smo se autoputem skroz do pred Ljubljanu pa na Domžale i Kamnik. Iz Kamnika smo krenuli za Kamnišku Bistricu u koju dolazimo u 8.30 h. Prijavljujemo se u palninarski dom gdje ćemo noćiti. Ponovno sjedamo u kombi i upućujemo se 3 km od doma po makadamskoj cesti koja nas je dovela do točke polazišta, tj. parking teretne žičare. Tu ostavljamo kombi i lagano krećemo makadamom nekih 300 m do smjerokaza za Kokrsko sedlo. Krećemo s 900 m/nv oko 9 h. Vrijeme je prekrasno za hodanje. Temperatura se kretala 7-8 stupnjeva, a mi puni elana i želje, ali i umorni od puta krenuli smo se uspeti na Grintovec 2558 m/nv koji je ujedno i najviši vrh Kamniških Alpi.

Ubrzo će se pokazati da smo u toj želji i namjeri ujedno i uvjetima malo izgorjeli. Krećemo se markiranim putem koji se blago uzdiže kroz šumu po serpetinama. Staza s vremenom postaje strmija i šuma se razrjeđuje i manja je. Kod klupe za odmor nailazimo na prve tragove snijega, ali ne stavljamo dereze i tu počinju prve brige.

Tomo nam je objašnjavao kako da pravimo stopinke u snijegu kako ne bi proklizavali. Nakon manje patnje staza nas odvodi u desno i počinje strmiji uspon iznad grebena i nakon nekog vremena otvara nam se pogled prema sedlu koje je prekriveno snijegom i započinje još žešći uspon. Imamo velikih problema sa snijegom koji se otpušta jer temperatura čini svoje.

Pokušavamo hodati po tragovima, ali propadanja nogu su česta čak i do metar, plus proklizavanja koja dovode do iscrpljenosti i patnje, nemoći i histerije. Tomo nam kao iskusni planinar i alpinist pokušava objasniti tehniku tako da ne prebacujemo svu težinu na prednju nogu i da pravimo sitnije korake, ali slabo nam je to polazilo za nogom. Usput smo sretali planinare iz Slovenije koji su znali stati i popričati s nama i zapitati „Di grete i odakle ste“. 🙂

I onda kad smo im rekli da smo krenuli u 4 h iz Osijeka začuđeno su nas pogledali pa kažu: „ Mi smo u 5 h krenuli prema vrhu dok je snijeg bio čvrst kako bi se lakše uspeli.“ Pozdravljamo se s njima (Živeli, srećno i jednako – osnove Slovenskog u planinama).

Damir nam je nažalost morao odustati na pola sedla zbog grčeva pa se okrenuo i polako spuštao prema dolje, a mi smo nastavili dalje do Cojzove koče do koje smo stigli u 11.35 h. Gore je pirio užasan vjetar i odlučili smo da ipak ne ćemo krenuti gore ka vrhu, osim iskusnog planinara punog iskustva i znanja iz naših redova. Doduše ja to smo sa sobom još nisam raščistio zašto nisam pošao gore ili bar pokušao. Jeli u pitanju bio umor od puta koji se odrazio na to ili sam bio slab u glavi. Jednostavno to nisam bio ja i zato nemam nikakve isprike i samo mogu žaliti za time.

U 12 h smo krenuli prema dolje istim putem koji također nije bio lagan iako smo se spuštali. Usput smo stigli Damira i s njime smo se zaputili dolje do makadamske ceste s kojom smo došli do planinarskog doma u Kamiškoj Bistrici gdje su nas lijepo ugostili i toplo ga preporučujem svakome. Za nagradu smo se počastili s goveđim gulašom i pivom i sačekali našeg prijatelja koji se u 18 h pojavio u domu i svaka mu čast što se popeo na Grintovec. Poslije smo razmatrali šta ćemo sutra ishodati pošto smo svi bili slomljeni – dvoumili smo se da li da idemo na Kamiško sedlo ili ćemo na nižu točku tj. bivak Pastirji 1.415 m/nv koji se nalazi na istoj stazi.

19.03 2017.

Poslije burne noći i ne spavanja zahvaljujuči našem medi Dambi koji nas je izmasakrirao hrkanjem, od planiranog dizanja u 7h ipak smo uranili pa smo oko 5:30h već bili na nogama i pomalo se spremali za pohod do bivka. Krenuli smo od doma u 6:15h cestom koja se poslije pretvara u makadamsku i došli do odvojka za Kamniško sedlo koji nas vodi desno pa gore u šumu markiranim putem ispod stijena do kućice za koju mislim da se iz nje šalje roba žičarom za dom na Kamniškom sedlu, a do nje se stigne vozilom jer ima makadamski put na koji mi izlazimo i nedugo zatim opet odlazimo desno uz uspon u šumu. Nakon nekog vremena otvaraju se pogledi prema Bistrici, Kamniškom gorju, zatim sedlu i Planjavi.

Jednim djelom počinju serpetine i što se više uzdižemo pojavljuje se i prvi snijeg izmiješan sa stazom od sipara ali nas ne zaustavlja da ipak dođemo do bivka Pastirji 1.415 m/nv na kojem ipak ovaj puta odlučujemo da idemo prema sedlu pa dokle ide. Izlazimo na prekrasan ravni dio mogu reći čak livadu i predivan pogled na sedlo kojem se sa lijeve strane nalazi Brana 2.253 m/nv, a s desne Planjava 2.394 m/nv.

Grabimo sitnim koracima prema gore i imamo sreće jer je relativno rano i snijeg ne otpušta kao dan prije. Vijamo tragove drugih i uspijevamo se popeti do doma (1.885 m/nv) u 9:25h koji se dan prije otvorio i u kojem smo malo odahnuli prije spuštanja… inače iza doma imate krasan pogled na Logarsku dolinu i zato se stvarno isplatilo uspet.

Odmorili smo uz čaj nekih pola ure i krenuli žestoko dolje trčeći (Tomo i ja) dok su za razliku od nas Igor i Branimir odlučili laganim ritmom. Kretali smo se istim putem zastajali kako bi nešto i uslikali. Kod doma u Bistrici smo bili već u 11:55h za nagradu smo odlučili rashladiti noge u izvorskoj vodi bilo to zdravo ili ne, znam da je godilo.

Za to vrijeme dok smo mi prosipali svoj znoj i umarali se penjući i spuštajući Damir je u domu spalio sav internet i popio litre i litre kave. 🙂 Igor i Branimir pridružili su se sat vremena kasnije i to je ujedno bio oproštaj od Kamniške Bistrice jer je bilo vrijeme za polazak kući.

I tako ! Sve što je lijepo kratko traje.. koliko god bio umoran i bilo je naporno isto tako sam sretan,stekneš neko novo iskustvo, još sam pod dojmom i držat će me neko duže vrijeme jednostavno u tome uživam i volim to. Vrh neću prežaliti i to me kopka i osjećam se gubitnički… bio je to danak ne iskustva.

Eh ostali su mi u sjećanju slovenski planinari kad ih gledaš s kojom lakoćom se penju i prolaze pored nas kao na motoru ajd muški ali ženski ma njih namjerno pustimo kako bi bacili oko malo na stražnji dio. 🙂

Hvala još jednom dečkima na pozivu i lijepom druženju,pohvale svakako za dom u Bistrici koji je stvarno uredan i čist, klopa odlična… možemo se pohvaliti da smo počašćeni pitom i štrudlom i to je nešto.

Samo par riječi pohvale za školskog iz srednje znači čovjek koji je od malih nogu u prirodi i planinama, učitelj skijanja i alpinista koji je sam išao na McKinley obožava zimske uspone, kao student nema gdje ga nije bilo po Slovenskim vrhovima i to je znao vozit se vlakom, busom, stopom… spavao u vreći ispred doma u Logarskoj dolini kako bi se mogao penjati na zaleđeni slap. Bajsom prešao: Bosnu, Srbiju, Albaniju, Crnu Goru i što mislite gdje su mu ukrali ruksak!? U lijepoj našoj, točnije u Splitu ali ne žali za novcem i dokumentima već za fotićem i slikama. Kakvu bi on mogao biografiju napisati ovo je samo dio koji sam uspio izvući iz njega.

Eto toliko od mene i previše do sljedećeg susreta “Živeli i srećno“. 🙂

Dražen Šmit