Slatinski Drenovac – Sokolina – Jankovac
23.08.2009.
Dan smo planirali provesti u kupanju i sunčanju na rijeci Dravi kraj Sopja gdje je voda upravo nevjerojatno čista i bistra, gdje se pješčano dno proteže u duljini od više stotina metara, gdje je ovih dana dubina vode od 30-60cm, a puno dalje od obale i pješčane ade, dubina polako raste… Temperatura vode je ona prava (oko 21°C), a brzina ‘samo’ 7km/h što prosječnom plivaču omogućuje plivanje u mjestu. Plivaš, plivaš i plivaš a ne mičeš se niti malo… 😉 Dodajmo i to kako je idealni vodostaj Drave teško dočekati i doživjeti, s obzirom da je previsoka ili preniska. Ovih dana bila je uistinu kako treba i po mjeri rijetkih kupača. 🙁 Zbog pogrešne vremenske prognoze i prohladnog prijepodneva, odlučili smo kupanje i ljenčarenje zamijeniti planinarenjem i znojenjem.
I eto nas u automobilu kako pichimo otprilike 60km na sat, pokraj ptica selica i dvije lijepe mlade srne koje su nas počastile sa nekoliko sekundi nezainteresiranog promatranja, a onda su šmugnule u šiprag. Tijekom dana smo imali bliski susret sa jednom mladom divljom svinjom, lisicom i preslatkim malenim gušterom otkinuta repa.
Parkiramo u Slatinskom Drenovcu kod naše Šapice Brune Maravića, i dok bezuspješno tražimo parkomat da platimo cca 3 sata parkinga, zovemo gazda Brunu da mu se zahvalimo i pozovemo na pohod ali njega nema niti u tragovima, sigurno je opet dežurni. 🙁 Koristim ovu prigodu da pozdravim sve naše bivše i sadašnje hm, hm Šapice; Nad, Željko, Bruno, Nikolina, Sanja, Lareta, Danijela (Daša), Danijela (Gaša) i još neki i kažemo ovo – mnogo nam nedostajete na pohodima – dabogda Vam svima krepali kompjuteri, televizori i ostala tehnika tako da se sjetite kako Vam je lijepo bilo na planinarenju. U zdravom tijelu – zdrav duh i poneki Puh, huh, huh… 😉 No dobro, idemo dalje – naš iznimno kratki – samo 3h i 20′ pohod još uvijek traje…
Pohod započinje prelaskom drvenog mostića u Slatinskom Drenovcu ispod koga teče potočić za sada nepoznata imena (možda Vojlovica). Grabimo asfaltnom cestom dok se sladimo malim žutim šljivama od koga malobrojno domicilno stanovništvo radi opaku Šljivovicu od koje “boli glava a uši otpadaju” 🙂 i eto nas na makadamu. Tog trenutka se pred našim očima ukazao, ma ne Isus Krist već greben Sokolina. Divimo se njegovoj veličanstvenoj pojavi i sa zebnjom prisjećamo kako smo onomad imali 8 satni pohod Sokolinom po zaleđenom snijegu, uh. U prvoj velikoj krivini, na desno, pojavljuje se putokaz za Jankovac 1h 30′ a 20-tak metara dalje novi putokaz na kome piše 2h 😉 no to nije bitno s obzirom da je staza pokošena i prohodna (bravo PP Papuk & ostali plaćenici) koja vodi na greben Sokolina do vrha Ivačka glava i Papuk.
Po starom dobrom običaju prvo nas pozdravljaju veličanstvena stabla (enti) koja sve planinare ostavljaju bez daha, što od ljepote, što od silovitog uspona. 😉 Poslije par blagih krivina kreće siloviti uspon od koga često ne zastaje, nego u potpunosti izostaje dah, a znoj teče u bujicama većim od Jankovačkog potoka! 🙂 Sokolina izgleda poput ogromnih stepenica. Uspon je zbog velike strmine izuzetno naporan i baš 
kada ste gore pojavi se kratka zaravan i novi uspon i tako bezbroj puta. Dakako ako idete samo do Jankova onda nije tako strašno. Kada se ide direktno na Ivačku glavicu ili sam vrh Papuk, e tada to predstavlja zasigurno najzahtjevniju Papučku avanturu. Na pola puta srećemo mladu divlju svinju što za posljedicu ima; fotkanje, vađenje noža iz ruksaka i proizvodnju buke a kod nekih Šapica i malo adrenalina, straha, nesigurnosti i panike. 😉 Od tada pa nadalje malo smo bučniji ali i nešto bržeg koraka, he, he…
Staza je cijelim putem prohodna i Papučki lijepa, jedino velika oborena debla predstavljaju problem za preskakanje s obzirom da se dolje nalazi provalija i odronjena zemlja. Oni mali urezi koji sada glume stepenice izgledaju kao da su napravljeni britvom, naprosto nisu dovoljni za siguran prelazak. Bilo bi jako dobro kada bi netko iz PP-a prije zime poslao dva GSS-ovca sa motornom pilom ili sjekirom da velika stabla malo bolje izrezbare.
U samo dva skoka, olakšani za par litara znoja, poslije 90′ štrumfanja stižemo do Jankovca. Jankovac k’o Jankovac – što da se priča – parada pijanstva i kiča (roštiljanje, sjedenje, ležanje napijanje i prežderavanje) tek poneko dijete trčkara za loptom… Ulazimo u planinarski dom i strpljivo čekamo pristup do upisne knjige koju Ivona ponosno “žigoše” našim štambiljem. 
Odatle ‘laganini’ idemo do Staklarskog groblja gdje susrećemo razdraganu skupnu “Češka beseda” koja dolazi iz mjesta Ivanovo selo pokraj Daruvara. Skupina je iznimno simpatična i u razgovoru saznajemo neke povijesne detalje i upoznajemo Lidiju i Martinu (Lidjija je djevojka u crnom a Martina u bijeloj majici) te ljubaznog gospodina Antuna. Staklena gromada izgleda poput velikog i nebrušenog dijamanta u kome se kriju razni imaginarni likovi, koje izletnici bezuspješno traže u unutrašnjosti. 🙂 Apeliram na svekolike divljake iz grada da ne lupaju staklenu gromadu kamenom jer time skrnave groblje i vrijedan eksponat u Parku prirode Papuk, iako to vjerojatno neće imati nikakvog učinka. Ne kaže se badava – Pametnom ne treba, a glupom ne vrijedi govoriti. 🙁
Kod skoro presahlog Skakavca ostavljamo izletnike i krećemo na spust prema Sl. Drenovcu. Ova je staza manje prohodna ali solidna sve dok ne izađe na makadam odakle se monotonim i jednoličnim tempom spuštamo do sela. Dolje nas čekaju šljive, druga odjeća i partija pikada, a Vama dragi naši, šaljemo bezbroj pozdrava iz Slavonije.
Miša Nicinger
