Slatinski Drenovac – Ivačka glava
28.03.2009.
I ovoga puta smo u standardnom sastavu, ona i ja 🙂 a to će drugi ako ne osnivači Šapica. Prije stanovitog vremena odlučili smo sve vrhove niže od 1.110m pohoditi u komadu i to od podnožja planine pa sve do vrha i dakako nazad. Smatramo da je odveć lagano kada se do pola puta skokne autom, pa koju uricu hoda i pripovjeda o velikom uspjehu… Ovo je prava stvar! 🙂 He, he nismo tako razmišljali prije par mjeseci ali od nedavno si možemo priuštiti takav tempo, stoga je ovo treći vrh koji smo svladali autonogama, od podnožja do vrha i nazad. U povratku obično idemo drugim putem i to težim. 😉
Uspon započinjemo iz Slatinskog Drenovca i to starom i neprohodnom stazom koja ide lijevom stanom potoka Kovačica sve do slapa Skakavac. Nažalost staza je iznimno teška jer godinama nije u funkciji – prepuna je raslinja, oborenih stabala, divljih kupina, a markacije su u katastrofalnome stanju, nema obilaznica na težim dijelovima, na sve strane slijeva se voda pa je užasno sklisko – sve u svemu – više smo se klizali, preskakali porušena debla i provlačili se ispod stabala, nego što smo hodali. 🙁
Dan je bio kao stvoren za boravak u prirodi, sunčano, toplo i ugodno. Stoga smo od odjeće imali samo lagane majice i ruksake sa cca pola tone opreme; računalo, fotografska tehnika, nešto hrane, koja litra vode i druge sitnice…
Polovina puta od Drenovca do Jankovca protječe izuzetno sporo jer se normalno hodati može samo na rijetkim dionicama. Za dobro raspoloženje stoga brinu se ptičice, leptiri, žuborenje potoka i entuzijazam koji nam pomaže u naumu. 
U dva navrata smo prisiljeni sići sa staze i hodati par stotina metara makadamskom cestom i konačno u zadnjoj četvrtini nailazimo na pravu pravcatu planinarsku stazu, koja izgleda kao iz bajke o Snježani i sedam patuljaka- 🙂
Markacije su prekrasne, jedino putokaz na kome piše Jankovac 20′ leži u travi ali je zato staza uistinu svjetska – lijepa, uredna, prohodna, ma milina jedna. 😉
Od Jankovca nastavljamo makadamom do improviziranog mosta (dva balvana) i krećemo put Partizanskog groblja Kovačica i Ivačke glave.
Staza strma ali zato izuzetno lijepa, prohodna i prostrana, a niti partizansko groblje ne izgleda loše, dapače u odličnom je stanju – prava je šteta što tu ponovno ne dolaze ekskurzije iz svih krajeva lijepe naše, sa osnovcima što šepaju u novim cipelama i sa isplaženim jezicima u neadekvatnoj odjeći i bez zaliha vode 😉 kao što su neke od nas revni nastavnici vodili i pokazivali nam grobove na najnepristupačnijim lokacijama koje možete zamisliti. Vrh spomenika krasi poznata kapa sa zvijezdom petokrakom a ispod se nalazi spomen ploča od masivnog željeza na kojoj piše “Palim borcima u narodno oslobodilačkom ratu 1941. – 1945. Planinarsko društvo Osijek”.
Poslije nekog vremena prelazimo makadamsku cestu, koja vodi do vrha Papuk, i uspinjemo se na vrh. Temperatura je i dalje ugodna ali je sjeverna padina, kojom se uspinjemo, sve više prošarana snijegom.
Visibabe koje su na 
južnoj strani planine, procvale prije 40-tak dana, zauzele su skupa sa šafranima i još nekim cvjetićima cijelu sjevernu padinu i zaista ih je lijepo ponovno vidjeti. Na sreću na samom vrhu Ivačka glava, nije bilo snijega pa smo na miru obavili žigosanje, upisivanje u tekicu spomenkicu, fotkanje sa zastavom i novim majicama, surfanje mobilnim internetom (čitaj administriranje servera), okrijepili se sendvičima i vodom.
Mobilni signal ‘zakucava’ S metar na mobitelu i mobilnoj Internetskoj konekciji (EDGE do kraja) ali je sve to tako sporo i traljavo da ne mogu skriti razočarenje. Još uvije je mobilni Internet jadan, spor, skup i općenito traljav kao da su ga djeca radila za domaću zadaću. Ipak poslije 30-tak minuta tihe patnje uspijevam odraditi neke administratorske posliće i pakiram mrsku napravu (minijaturno prijenosno računalo) nazad u ruksak. 😉
Kao i uvijek napravili smo pregršt fotografija i krenuli nazad starim šumarskim putem do makadama koji vodi do Anđine kolibe pa prema Nevoljašu. Na pola puta skrenuli smo lijevo i spustili se skliskom stazom do Jankovca, a zatim 20′ planinarskom stazom do mosta i na kraju makadamom do Slatisnkog Drenovca. Nismo imali snage ponovno hodati onom starom i neprohodnom stazom, a nismo željeli hodati Sokolina grebenom jer Šapice i sutra idu na pohode Slavonskim planinarskim putovima. 😉
Miša Nicinger
