Šetnja Slatinskim prigorjem
11.01.2009.
Na zaleđenom Slatinskom jezeru susrećemo Nikolinu Tomić sa preslatkom kćerkom i Željka Jurasa, kliknemo dva puta fotićem, za uspomenu i dugo sjećanje, a zatim nabrijani od zime i silne želje za pohodom, krećemo preko debelog sloja leda (cca 10cm) a onda starom makadamskom cestom do Ivanbrijega.
Snijega ima mjestimice i ne prelazi visinu od 5cm, sve u svemu daleko manje nego na vrhovima Papuka. Usput grickamo slatke plodove Šipka koga pokraj ceste ima svako malo, ali niti približno onoliko koliko ima Kupina pri kraju ljeta i tijekom jeseni. Tijekom godine tu se može nabasati i osladiti s ponekom Višnjom ili divljim Trešnjama (male ali slatke), gricnuti pokoja Jabuka ili Orah…
Ivanbrijeg osvajamo za tili čas i spuštamo se do njihovog malog i slatkog jezerca gdje srećemo pastira sa Kozama i preko nekoliko rogatih Jarčeva 😉 fotkamo stado, razgovaramo sa vlasnikom, portretiramo nekoliko ptica, a zatim krećemo put
Popišanog brda, koga svi od milja zovu Popišanjac. Uspon nije pretjerano zahtjevan i na vrhu smo prije nego smo krenuli… Spust do jezera ide glatko i bez teškoća, a pogled na kronometar nam kazuje da smo hodali 2h i 40′ – hej pa to uopće nije tako loše. 🙂
Istina, od planinarskih staza na ovom našem malenom pohodu, nema niti “s”, nema markacija, putokaza, vrhova, upisnih knjiga i pečata, ali zato ima puno friškog zraka, čuju se ptičice, možete na miru razgovarati, držati se za ručice, fotkati ili igrickati suho voće poput npr. divljeg šipka ili trnjina. Dakako možete ponijeti miks od sušenih grožđica, oraha, badema, papaje, banane, kokosa, manga i slične delicije… U svakom slučaju valja pripaziti da se ne unosi više kalorija, no što je uistinu potrebno. 😉
Miša Nicinger
[ad]