Schwarzwald – 3/3
02.08.2009.
Uspon na 1.166m – 4.5 h – Umjesto kondicijskih pripremi za odlazak na Schwarzwald – Šapice su imale nešto lakše pripreme poput snimanja CD-a sa MP3-cama za slušanje tijekom 2.000 km duge vožnje. Istovremeno je ljepši i pametniji 😉 dio Šapica vrijedno pretraživala Internet ne bi li skupila što više korisnih informacija o “Crnoj šumi”.
Ruku na srce od svih karti i razgovora, najviše nam je pomogao moćni Google sa prilagođenim satelitskim slikama i silnim mapama (http://maps.google.com) inače nikada ne bismo uspjeli pronaći ono što nas zanima jer nam njemački baš i nije jača strana. 🙂
Istina ja ga kužim kako-tako, a ne govorim nikako iako znadem više stotina riječi, he, he i to je nešto – nije da nije.
Mnogi od njih ne znaju beknuti na drugim jezicima naroda i narodnosti. Ivona ‘špreha’ malo talijanski i vrlo dobro engleski tako da je istraživanje terena napravila u Slatini i sve to lijepo pospremila na CD. Nažalost u zadnji tren smo odustali od nošenja Notebook računala i ponijeli samo Netbook, pa nam je pristup tim sadržajima bio onemogućen. 🙁
Dva dana smo proveli u hodanju rubnim dijelovima “Crne šume” i trebalo je odlučiti idemo li na neki Švarcvaldski vrh u blizini ili ne, pa smo ponovno krenuli u potragu za informacijama na Google-u.
Kako je naš mobilni Internet u stranim državama astronomski skup, koristili smo se otključanim bežičnim mrežama, kad god je to bilo moguće. Većina wireless mreža je uredno zaključana (WPA i WPA2 enkripcija).
Na sreću u svakom gradu pa tako i u Calw-u ima poneka nezaštićena mreža odakle smo mogli brzo, jednostavno i što je najvažnije besplatno pretraživati Internetska prostranstva. Nažalost google.de i google.hr je davao drugačije odgovore na naše upite i na kraju smo morali otići do Internet caffe-a gdje smo ubacili CD sa slikama i pokušali povezati konce…
Da skratim, sve je to bilo uzaludno i na kraju smo od Google-a zatražili podatke o malom planinskom jezeru o kome smo čuli priče u gradu i dobili rutu do njega. Jezerce se nalazi nekih 65km jugo-zapadno od Calw-a stoga smo odlučili otići tamo i pogledati ga izbliza. U nedostatku pisača, fotkali smo pogled na ekran netbooka i tako načinili photo screenshot. Tijekom vožnjem smo umjesto u planinarsku kartu ili atlas svako malo pogledavali na displej Pentax-a. Tako je to kad nemamo satelitsku navigaciju u autu 🙁 ma nema veze važno je da imamo novi auto. 🙂
Napokon pokret! Vozimo se do odredišta i uživamo u prirodnim ljepotama i besprijekorno uređenom okolišu, a tada imamo bliski susret sa vjetrenjačama za proizvodnju električne struje. Stajemo i fotkamo po kiši ali i osluškujemo čarobni zvuk moćnih elisa. Uistinu su impresivne te suvremene vjetrenjače, ima ih u ogromnim količinama – takoreći svuda; po brdima, dolinama i pokraj autocesta. Lijepo izgledaju, korisne su i ne zagađuju okoliš, osim što malo buče, ne mnogo ali ipak buče i huče – vuuš, huuš, vuuš. huuš… Uskoro stižemo do prekrasnog planinskoga sela u brdima i pronalazimo putokaze sa silnim smjerovima i kilometrima. Parkiramo automobil i krećemo pješice do jezera. Iskreno mislili smo da je jezero udaljeno par stotina metara – ispostavilo se da na je Google dao potpuno krive informacije i odveo nas do mjesta odakle je trebalo preko dva sata hoda i uspinjanja. Drugim riječima – posrećilo nam se. 🙂
Vrijeme lijepo, temperatura oko 15°C, staza izvrsna… Krećemo sa 680m nadmorske visine i prolazimo pokraj; leptira, jelena, košuta, potoka, puževa i punoglavaca! O da tamo još uvijek ima punoglavaca… Ivona gricka šumske jagode i maline, ja brstim borovnice i fotkam kupine u cvatu. Otprilike jedn trećina uspona identična je našim planinarskim stazama i napokon se osjećamo kao kod kuće. 😉 Ostatak puta čine turbo uređene staze sa kvalitetnom i ravnom podlogom. Uspon je blag i tek na rijetkim mjestima upadamo u visoku travu i hvata nas nostalgija za našim zaraslim stazama. 🙂
Na 1.032 metra visine srećemo na prve izletnike i ubrzo ugledamo auto cestu, autobuse, automobile, prodajna mjesta i najmanje 500 stotina umirovljenika kako mili po parkingu i oko jezera. Svi kupuju suvenire, vino, tjesteninu, med, marame, kape i šalove, prežderavaju se sendvičima i slasticama. Probijamo se kroz gužvu i stižemo do jezera Mummelsse – 1036m nad morem. Tamo ugledamo umjetničke instalacije, ogroman hotel u izgradnji, kranove i drugu mehanizaciju. Jezerce je lijepo i ima par nekoliko pristaništa za pedaline oko kojih vlada pomama. Sve u svemu strava i užas! Ni traga od idile koja bi se mogla očekivati na ovakvim visinama. Odustajemo od šetnje oko jezera i kako dolikuje pravim planinarima krećemo na pohod do vrha. Do tamo vodi prostrana 4m široka staza obrasla milijunima borovnica koje kao da mole “uberi me, uberi me…”. Trebam li ponoviti da ih nitko osim nas nije niti pogledao!?
Dok se uspinjemo bacamo poglede na prekrasnu ski statu i ružni kamenolom. Da, da… čak i Švarcvald ima ružni kamenolom koji radi punom parom, udaljen nekoliko stotina metara od turističkih sadržaja i auto ceste. Na sve strane postavleni su informacijski panoi za odrasle ali i hrpa malenih za djecu. Ti maleni panoi su postavljeni nisko imaju crtane likove i izgledaju poput stripa. Pohvalno u svakom pogledu… Na 1154m nailazimo na razne oznake i žigove u 
kamenu ali to nema veze sa planinarenjem. Nastavljamo dalje u nadi da ćemo pronaći kakvu crvenu kutiju i vrh. Staza je lijepa i teška, ovoga puta prava planinarska, divlja i neuređena – uživamo. Prestižemo autoplaninare i žalimo što im ne možemo reći da smo mi “pravi planinari” iako tako ne izgledamo i da hodamo preko nekoliko sati, a ne kao oni tričavih 10-tak minuta… 😉 Uskoro dolazimo do čvrstih objekata, tu su i brojni antenski sustavi, vojni objekti, željezni stupci leže na sve strane – dakle biti će još tehnikalija, i opet se pojavljuje asfalt! Ali to nije sve – par stotina metara dalje čuje se graja, glazba i eto nas na vrhu. Gomila ljudi, mobilni WC, ostakljeni vidikovac sa centralnim grijanjem, ogroman šator sa glazbom. Preko livade su trajno postavljene drvene staze da “planinari” ne moraju gaziti travu i zemlju. Tu je i veeliikii TV odašiljač sa silnim antenama i preko nekoliko vjetrenjača što marljivo proizvode struju. U daljini vidimo na stotine vjetrenjača i silna naselja. U masi automobila i ljudi uspjeli smo uočili i jedno vozilo GSS-a. Auto cesta vodi do samog vrha sjevernog Švarcvalda – 1.164m. Osvrćemo se i lociramo nešto što sliči najvišoj točci ali se ispostavilo da je to cisterna za loživo ulje koja napaja centralno grijanje u vidikovcu. 🙁 Vrh je ustvari velika zaravan na kojoj nema niti jednog kamena, niti drveća.
Plaćamo 2 x 50 centa za upad na vidikovac i malo fotkamo, a zatim se upisujemo u nekakvu knjigu utisaka i dojmova koja nema blage veze sa našim upisnim knjigama ali bitno je da smo mi ostavili pisani trag. 🙂 Osim toga Ivona po prvi put štambilja tu istu bilježnicu sa našim novim automatskim žigom. O da… To je novina – Šapice imaju lijepi žig namijenjen žigosanju upisnih knjiga po Hrvatskim brdima i planinama ali i svim drugim planinčugama koje nam se nađu na putu. Pogled puca sve strane i dok pokušavamo 
pronaći bilo kakvo planinarsko obilježje, odlazimo do drugog vidikovca koji je otvorenog tipa i jedino što pronalazimo je ploča na kojoj piše zemljopisna širina i duljina ali i visina. Malo fotkamo i zbog pogoršanja vremena krećemo nazad. U roku od 3 minute vrijeme se od lijepog i sunčanog pretvorilo u vjetrovito i kišovito a vidljivost je pala sa otprilike 5.000 na 5 metara! Nevjerojatan kijamet, grmljavina, mrak, gusta magla to jest oblaci… Planina je pokazala svoje ćudi i izazvala strahopoštovanje. Vadimo kabanice i hvatamo maglu slikovito i bukvalno. 😉 Sve to vrijeme nas poveće stado ovaca lijeno promatra iza električne ograde dok hodamo drvenim stazama sa ogradom i rukohvatima.
Povratak po skliskoj stazi bez štapova i planinarske obuće nije bio baš ugodan, usporili smo ritam iako je kiša nemilosrdno padala i sigurno stigli do automobila. Sve u svemu imali smo 4h i 30′ hoda, moja malenkost ima novi visinski rekord (kojih 50-tak metara više od Crnog vrha na Velebitu) 
iako je ovaj uspon bio mačji kašalj naspram bilo kojeg uspona na Papuku a neke ozbiljnije planine u RH da ne spominjem. Sve u svemu u tri manja pohoda bez opreme i po kiši hodali smo Schwarzwald-om ukupno 12 puta po 60 minuta, a to uopće nije loše. Tko ne vjeruje neka isproba i uvjeri se. 🙂
Na Schwarzwald-u je lijepo, ali je to sve skupa preurbano, previše je izletnika, automobila, autobusa i silnih auto cesta. Vjerujte mi mijenjao bih cijelu Crnu šumu za jedan pohod Papukom npr. uspon od Slatinskog Drenovca na Ivačku glavu grebenom Sokolina i nazad preko Anđine kolibe, Nevoljaša i Jankovca. Da ne bude zabune nisam zadrti lokal patriota – Švacvald je usitinu “full cool” ali je na Papuku i sličnim HR gorjima neusporedivo teže, izazovnije, prirodnije, a ako baš hoćete i ljepše barem što se tiče planinarenja kakvoga mi u RH prakticiramo. Završio bih sa izlizanim ali prikladnom narodnom poslovicom – Svugdje pođi ali na kraju kući dođi!
Miša Nicinger
