Schwarzwald – 2/3

31.07.2009. i 01.08.2009.
Calw – okolo-naokolo sa nešto malo lutanja – 4 h

Nordijsko hodanjeNapravimo sada i kratki osvrt na ono što nazivamo planinarske ili šumske staze. Približno 90% svih staza na sjevernom Švarcvaldu prilagođeno je nordijskom hodanju (uz pomoć štapova). Većim djelom su staze istovremeno na raspolaganju; biciklistima, konjanicima, planinarima i šetačima sa ili bez mnogobrojnih pasa. Dodajmo i to da psi najčešće nisu rasni, vrlo često nisu niti lijepi, a ni pametni, ali ih zato vlasnici maze, paze, tetoše i vode svuda sa sobom počevši od pitome prirode (divljine tu baš i nema) do trgovačkih centara.

Zabranjen ulaz psimaPsima je dozvoljen ulaz u autobuse, restorane i sve javne ustanove, a nama to jest ljudima koji rade i plaćaju poreze u “lijepoj našoj” nije dozvoljen ulaz u kratkim hlačama i majicama bez rukava u državne ustanove. 🙁 Samo iznimno rijetko se može vidjeti oznaka “zabranjen ulaz četveronožnim ljubimcima”… Ukratko staze se mogu opisati kao dobre, bolje i odlične, a ima i super turbo deluxe izvedbi.

Interesantno je da u blizini naselja možete birati između hodanja po asfaltu, po stubama ili po kamenu i zemlji. Kasnije se takve multifunkcionalne staze pretvaraju u par metara široke putove od iverja ili sitnog mljevenog kamena, a samo na rijetkim dionicama širina se smanjuje na jedan metar. U početku staze imaju kvalitetnu ogradu od pocinčanog željeza sa masivnim drvenim rukohvatima i dakako brojne klupe za odmaranje. Sve i svemu djelatnici nacionalnog parka su napravili dobar posao jer na taj način svatko prema svojim mogućnostima ili željama može odabrati dio staze koji mu najviše odgovara. Znatan dio šumskih putova i puteljaka je posut debelim slojem drvenog iverja tako da je hodanje Upozorenjeneobično mekano i iznimno ugodno, a ostatak je posut kamenom granulacije 0-6mm. Kako tim stazama ne prometuju nikakva motorna vozila staze su iznimno kvalitetene i ravne. Kod Njemaca je primjetna betonizacija svih puteva ili putova, kao kod nas morske obale. Postojeće ceste se proširuju, a nove grade ekspanzivno… Kako je krenulo za kojih 10-20 godina neće biti niti jedne staze bez asfalta ili neke drugog umjetnog materijala. Ima tu opasnih i strmih dijelova sa skliskim stijenama ali je najveći dio staza izuzetno prostran, poravnat i komforan. Kada se dolazi na dio koji je “opasan” to jest malčice uži odmah se tu nađe kakav veliki znak da Vas na to upozori i pripremi.

Šumarske oznakeKad već pišem o oznakama i markama ne mogu, a da ne spomenem malo i šumarske oznake, znate one bijele pravokutnike koje kod nas nose oznake sastavljene od jednog broja i jednog slova. E pa i ovdje ima puno razlike u odnosu na naše šumarsku signalizaciju. 😉 Kao prvo tamo ne obilježavaju stabla nikakvim bojama. Kod nas ćete vidjeti ispisane; brojeve, točkice, kružiće, ikseve i to u svim bojama, plave, bijele, narančaste i razne druge oznake – tamo toga nema. Samo su na križanjima postavljene ogromne drvene table sa izrezbarenim nazivima pojedinih dijelova šume. Svaka parcela na križanjima ima unikatno ime (nešto poput šumskih kvartova) i samo ponegdje se može vidjeti emajlirana crna ili plava ploča dimenzija 20 x 25 cm pribijena na stablo, na kojoj je bijelim slovima ispisan broj i naziv tog dijela šume. Stabla koja su srušena i čekaju transport nemaju one malene plastične pločice sa serijskim brojem kao kod nas. Na njima su rukom ispisani brojevi sa običnom grafitnom olovkom ili nekom  bojom, najčešće su zastupljene roza i plava.

Pregledavajući snimljene fotografije uočio sam da rubni dijelovi šume imaju parking za automobile namijenjen samo za planinare i izletnike. Cijelim putem mogu se vidjeti panoi sa najrazličitijim informacijama poput onih povijesnih ili o pojedinim stanarima šume, ali ima tu i drugih sadržaja poput male škole zagrijavanja, hodanja, Oznake na križanjurazgibavanja, istezanja, mjerenja pulsa i tome slične aktivnosti. Posebno su lijepe oznake za bicikliste i šetače jer se na svakom križanju nalazi poveća okrugla (za planinare) ili četvrtasta tabla (za bicikliste) sa brojem puta (kao na auto cestama).

Osim što nigdje nema standardnih niti nestandardnih bojanih markacija, skoro uopće nema markacija između dva križanja (ruku na srce nisu niti potrebna s obzirom na izgled i kvalitetu šumskih puteljaka odnosno planinarskih staza). Nigdje nije napisano vrijeme u satima i minutama kako bi ste makar otprilike stekli dojam o težini staze i vremenu potrebnom za njezino svladavanje. Već pogađate nigdje nema niti poznatih i željno očekivanih “crvenih kutija” sa žigom i upisnom knjigom. Čak su i prepoznatljivi GSM odašiljači u potpunosti integrirani i zamaskirani u šumi  – moguće ih je otkriti tek ako se dobro zagledamo u njih ili ako ugledamo klima uređaje. Odašiljači nemaju ogradu niti zabranu pristupa, umjesto kontejnera oprema se nalazi u brvnarama, a stupci su betonski…

Bez obzira što baš nigdje nismo vidjeli niti komadić ogoljene zemlje, jer je sve prekriveno gustom šumom to jest visokim stablima, vrlo često nailazimo na umjetna staništa za slijepe miševe i ptice. Šišmiši imaju posebno građene kućice od drveta sa ulazom odozdo, a ptice na desetke različitih betonskih kućica, koje vise na debelom armaturnom željezu. Kućice za ptice su različite oblikom ali i veličinom i markirane brojevima.

Na Schwarzwaldu je ovih dana znatno niža temperatura nego kod nas u Slavoniji, što za posljedicu ima usporenu vegetaciju, tako da cijelim putem nailazimo Borovnicana zrele šumske jagode, maline i borovnice, a kupine su tek u cvatu! Prežderavamo se šumskim voćem, posebice uživamo u vrlo krupnim i sočnim bobicama borovnice. Plavih plodova ima bukvalno na tone i sa žaljenjem konstatiramo da ih nitko ne bere i ne primjećuje. Plodova ima toliko da se u roku od nekoliko sati može nabrati na desetke kilograma s obzirom da ne treba brati jednu po jednu bobu. Dovoljno je provući prstima kroz grm i u ruci Vam ostane 5-6 borovnica promjera 8mm. Njami! 😉 Za usporedbu, na Papuku smo prije dva mjeseca brali bobice promjera 4-5mm. Šumskih jagoda više nema, a i maline su prošle. Kupine općenito nisu ni do koljena malinama tako da me posebno ne privlače. Eh, da, još nešto – u crnoj šumi raste poveća količina crvenih bobica ali nismo sigurni što je to, osim da je jestivo jer smo takve posadili u našem vrtu. Recimo i to da pšenica još uvijek nije zrela i vršidba tek predstoji…

Divlja svinjaTijekom pohoda nailazimo na ograđeno područje krcato divljim svinjama i praščićima. Iako se plaše ljudi, poslije nekog vremena nam omogućuju snimanje fotoaparatima i neometano promatranje iz prikrajka ali i iz vidikovca koji ulazi 20-tak metara u dubinu teritorija. Lovačkih čeka i ovdje ima u izobilju, neke su stacionirane na tlu, neke na visini. Ima i jednostavnih izvedbi sa stolicom na vrhu ljestvi gdje lovac sjedi potpuno otkriven i vreba jadnu divljač na tlu. Lovačke čeke su od lakših materijala u odnosu na naše i nisu ukopane u zemlju. Slobodno stoje i klate se, a da ne padnu imaju nekoliko potpornih stupova sa strane. Vjerojatno ih često seljakaju sa jednog mjesta na drugo. Nadalje tamo nema hranilica za divljač ili ih mi nismo vidjeli. U našim krajevima hranilica ima kao u priči ali su skoro redovito prazne. Na Švarcvaldu nema praznih, a ni punih hranilica. Znači li to da se lovci tamo ne skrbe za divljač, ili divljači nema ili ih hrane na neki napredni zapadnjački način (možda iz helikoptera) – nemam pojma. Svakako bi bilo najbolje kad bi tzv. životinjoljupci prestali brinuti i pucati po njima. Hebeš takvu brigu i hranjenje kad ih poslije toga izrešetaju. 🙁

Visoko razvijene zemlje imaju i neke specifičnosti. Na primjer, često u šumi nailazimo na razne umjetničke instalacije i to uglavnom od blještavog Vrećice za psematerijala poput nehrđajućeg čelika, na zemlji ili u zraku obješene na visoka stabla. Rjeđe su te instalacije načinjene od drveta i kamena, pa su koliko toliko integrirane u prirodni okoliš… Na ulazima u parkove prirode nalaze se zelene kutije sa vrećicama za pseću kakicu ili po naški govna. 😉 Neobično je vidjeti koliko daleko ide briga za okoliš i nebriga za pse. Ne može sirota životinja na miru obaviti nuždu i kroz gnojenje tla dati svoj doprinos, nego vlasnik mora to skupljati i nositi doma, u ruksaku sa sendvičima. 😉 A možda i švabe okrenu glavu i nastave dalje. Jedino je problem ako te netko prijavi, a to je kod njih česta pojava pa te ojade za 500-tinja eurića bez mogućnosti podmićivanja policajaca i inspektora kao što je to često slučaj kod nas. A što da se radi!? Bit će bolje. Ma hoće vraga rogatoga! Ma biti će… Daj bože… Samo ja to neću dočekati…

Na odmaralištima nailazimo na razne zabavne sadržaje, poput GSS-ovskih ljuljaški, žičara za spuštanje i pentranje, male slatke planinare načinjene od vijaka i matica i svašta nešto korisno i lijepo ali i potpuno bezvezno. Dobro ukusi su različiti, a poznato je da se o ukusima ne raspravlja… Jedno je sigurno, nema samoinicijativno uređenih oaza niti radnih akcija, nema planinarskih skloništa niti domova. Nema popusta niti se planinarenje smatra nečim bitnim, velikim, vrijednim i važnim. A što ćete? Ljudi više vole Mercedese, BMW-e  i Porše-e nego tamo neko pentranje po planinanama.

Arheološko nalazišteNa kraju drugog dana uspjeli smo malo odlutati iako to i nije bilo pravo lutanje. Naime čak niti njihove bajkovite markacije ne mogu predvidjeti baš sve situacije. Na jednom križanju u obliku slova Y skrenuli smo desno umjesto lijevo i završili na podugačkom usponu koji vodi okolo-naokolo brda i završava na samom vrhu, onako bez smisla i planinarske svrhe. Gore je nekakvo novo-otkriveno arheološko nalazište, a kako je noć bila blizu odustali smo i vratili stanovitim prečacima nazad do Ipsilona odakle smo krenuli na pravu stranu. Nismo se izgubili nego smo nepotrebno gubili vrijeme, sunce na zalasku, a mi bez opreme, baterijske svjetiljke i zaliha hrane u nepoznatom svijetu. 😉 Sve u svemu ništa dramatično. Nastavak slijedi…

Miša Nicinger

4 comments

  • Ivona je uspjela pregledati fotke i odabrati preko-nekoliko komada za našu planinarsku fotogaleriju. Slobodno bacite pogled ako Vas zanimaju detalji sa ove naše male pustolovine…

  • Rado sam procitao vase pustolovine. Cestitam. Mislim da cete me moci razumjeti jer na mom racunalu nema nekih slova. Pisem vam u mnozini jer mislim da je i vas blog pisan sa cetiri ruke.
    Prvo zelim dodati …njemcima nedostaju djeca pa zato imaju pse … a posle imam primjedbu na rijecnik kojega upotrbljavate u vasem pasanju, mogao bi biti vise hrvatski! Srdacni pozdravi iz vama dalekog Brazila

  • Miša Nicinger

    Gosn. Jancikic lijep pozdrav svima – kolika Vas ima, u dalekom Brazilu. 🙂 Kada dođete u Hrvatsku rado ćemo Vas povesti na pohod po Papuku, Krndiji i Psunju. 😉

  • Zlatko Rabik

    Nakon pročitanih pustolovina vrijednih, marljivih i gladnih Šapica pitam sebe (a i tebe) zašto skračenu verziju teksta ne ponudite Slatinskom petku i tako popularizirate “prirodu i društvo”. Sigurno bi bilo zanimljivije i interesantnije čitati od bar 3 stranice rezervirane za “ribičke priče”.Uvijek mi je tako interesantno čitati imena Klenovaca, Smuđevaca i inih i registrirati koliko su (kilo)grama ulovili na nekom beznačajnom takmičenju. Ma nisam ja kivan na ribiče, samo po tri stranice-što je previše, previše je. Malo raznovrsnijih tema ne bi im škodilo. Sretno Šapice.