Šapice na Wings for life 2017.
07.05.2017.
Dan prije utrke “Wings for life 2017.” koja ima humanitarni karakter i održava se u Zadru, i drugim gradovima svijeta – Tomislav i ja smo odradili “Sveto brdo”, a zatim skupa sa 8.000 drugih natjecatelja krenusmo trčati za one koji to ne mogu. Aaaa… Eaee… Joj. 🙂
A što reći osim da smo dobili 4. zonu tj. zadnju (čitaj najgoru priliku za uspješan start) u kojoj ima najviše trkača na kraće staze i šetača, pa nam je trebalo skoro 10 minuta da uopće krenemo trčati. 🙁
Kad smo napokon pohitali morali smo se probijati kroz neopisivu gužvu i obilaziti na tisuće drugih sudionika, tako da smo u konačnici uspjeli istrčati blizu 20 km, iako si je Tomo zacrtao 15 km, pretrčao je 19,42 km, a ja sam si zacrtao 24 km, istrčao sam samo 20,0 km odnosno 19,64 km kad me vozilo sustiglo. Hebaiga rekli bi Bosanci. No dobro je i ovako. 😉
Kao prvo moram primijetiti da je užasno frustrirajuće natjecati se sa automobilom koji svakih dva i pol kilometara ubrzava tj. povećava brzinu dok ne dosegne 35 km/h i izbacuje natjecatelje iz utrke. A drugo, iako se mnogi kunu i zaklinju da je to sve humanitarno – svi, baš svi su se došli natjecati, pobijediti i biti što je moguće bolji. Pa tako i mi…
Samo oni koji se nisu dobro pripremili na kraju govore “važno je sudjelovati” iako to ne misle i proklinju sudbu kletu… Ah, ah, eh. Tako je to… 🙂
Dugo vremena smo trčali sa 4. zonom, a na kraju smo uspjeli sustići one iz 3., 2. pa i 1. zone. To znači da smo užasno puno vremena izgubili na startu, zbog čega smo morali žuriti, i u konačnici ipak ostvariti slabiji rezultat.
“Wings for life” bi svatko tko trči trebao doživjeti. No, iskreno nisam siguran treba li to ponoviti!? Uistinu nisam! Možda da slijedeće godine uđem u 1. zonu i trčim najbolje što znam i mogu, pa da vidim kakav sam i koliko mogu bez ometača koji su došli naslikavati i malo prošetati.
A opet s treće strane mi se čini da bi na “Krila za život” trebali ići svi učenici, osnovnih i srednjih škola, svi nastavnici, pa čak i državni službenici. 🙂 Njima bi to bilo iznimno zabavno i zdravstveno korisno, a mi ostali bi trebali ići na trekk & trail, polumaraton, maraton i ultramaraton, gdje se natječe čovjek protiv čovjeka. Borba sa automobilom je užasna i na mnogo načina frustrirajuća. Grrr…
Dok iz sebe izvlačite zadnje atome snage, taj prokleti automobil pojačava gas i ide sve brže i brže kako bi vas izbacio iz utrke. Ma to je fuj, bljak, i zarib’o dabogda. 😉
Zahvaljujući Tominoj želji i ponudi organizatora u kojoj su u zadnji tren omogućili prijavu za dodatnih 50 natjecatelja – uspio sam dobiti startni broj i punopravno sudjelovati. I znate što? Nije mi žao, dapače osjećam se izvrsno. Biti dio tog veselog i šarenog ludila, tog sportsko – humanitarnog spektakla uistinu nije mala stvar.
Miša Nicinger
Jer trčanje je sreća… to je ono što osjećam od trenutka kad sam se počela rekreativno baviti ovim sportom, a to je i moto pod kojim trčim.
Ova utrka imala je poseban cilj. Trčati za one koji ne mogu (prikupljanje sredstava za istraživanje i pronalazak lijeka za bolesti i ozlijede leđne moždine). Osim toga, moj cilj bio je dostojno zamijeniti prijateljicu koja nije mogla prisustvovati utrci. To je značilo i da trčim pod imenom Dragana, čije sam ime čula iz usta mnogih navijača trčeći zadanom rutom i tek što sam se priviknula novi identitet začula sam zvuk automobila što je u meni i mojoj drugoj dragoj prijateljici Meri probudilo istinski nagon za bježanjem. I tako smo se nekoliko puta bacile u teški sprint…
Naime, tek četvrti automobil bio je straaaašno Presretačko vozilo koje je označilo kraj službene za utrke za nas. Naravno, to nas nije spriječilo da nastavimo trčati i odradimo naš uobičajen trening.
Ekipa s kojim sam trčala bila je odlična kao i atmosfera na samom startu i moram priznati da su mi ipak draže utrke s klasičnim startom i ciljem gdje svaki trkač ima priliku dotrčati do cilja i proživjeti taj fantastičan osjećaj postignuća bez obzira na brzinu i tempo.
A straaašno Presretačko vozilo? Proganjat će me u snovima još neko vrijeme, ali će me natjerati i napredaniji rad na sebi.
Lucija Dejanović (alias Dragana)
Niti je to bio običan dan, niti je to bila obična ekipa.
I cilj je bio poseban… i taj čisti osjećaj u zraku bio je samo potvrda da smo s razlogom tu. Bojim se da je ovo jedan od onih tako rijetkih trenutaka kad smo svi kao jedno. Hrvatima posve nepoznato stanje, ukoliko izuzmemo nogometnu euforiju do ispadanja.
Nikada se nisam ježila na startu, nikada mi nisu oči bile pune suza na početku. Još u svome gradu, među dragim ljudima, prvi puta mi je i pape bio uz stazu. Valjda su mi zbog svega toga noge bile nikada lakše. Imala sam osjećaj da mogu. I mogla sam..
I prebrzo mi je došao onaj auto, prelako mi je nekako sve završilo. Mada mi nismo stale, još smo malo daljine ‘ubrale’. Čudan je to osjećaj kad pomisliš da ne možeš više, onda se okreneš oko sebe i shvatiš u trenu da si s onima i za one koji stvarno ne mogu. I u istom tom trenu opet možeš. I osvijestiš i zahvalnost i ponos i sjetu i radost, sve u istom koraku.
Trčiši ježiš se.. Jer znaš da imaš krila.. Jer znaš da se vidimo opet..
Ana Marija Liber (alias Meri)
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
