Hrvatska Sahara trail 2023.

08.04.2023.

Kako smo prošle godine trčali Sahara trail kratku stazu i svidjelo nam se, tako smo automatski odlučili da idemo i ove godine jer ono što je dobro se ponavlja – ove godine na dulju stazu od 17 km! Super atmosfera, pozitivna vibra, top organizacija, trčljiva zanimljiva trail staza, bogate okrijepe na ključnim mjestima – milina. Ponosna sam da mi je tako dobro išlo i tim tempom, nisam uopće očekivala. Moja sva “skitanja” okolo su se ipak isplatila! U društvu muža i dragih mi prijatelja u ekipi držali se djelomično zajedno pa je bilo zabavno uz pravu podršku po putu. Fotografi simpatični odradili također odličan posao, fotke će biti top, čim ih ugledam na stazi odmah mi je lakše, a tempo mi se odmah popravi! Za pamćenje, pomičem granice samo tako! 🙂 – napisala je Vedrana Babić

* * *

Najkraći trail koji sam dosad trčala. 🙂 Nije problem u utrci, nego je moja kondicija trenutno takva da bolje da ne idem ni na što dulje od 10 km. A i motivacija je otprilike na toj razini – već danima žalim što sam uplatila startninu za utrku dan pred Uskrs. Ujutro kad je zvonio sat (ja sam stara škola kojoj još uvijek zvoni sat) požalila sam još više, iako me je čekao put od tek pola sata. Iz auta nisam htjela izaći, rekla sam (moj dobar stari klasik) “Ti idi, ja te čekam u autu. Sretno!“ Kad sam izašla cvokotala sam kao da je polarna zima i nisam znala hoću li se srušiti od umora ili hladnoće. Nije mi se dalo razgovarati s poznatim licima.

Onda se je trebalo prisiliti presvući se i krenuti na zagrijavanje. E, kad sam se zagrijala već su stvari drukčije stajale. Onda mi je već počelo biti i drago zbog svih tih poznatih lica s kojim ću potrčati. Otisnula se masa sa starta i ja s njima, mrvicu zabrinuta kako ću odraditi taj početni ravni dio od nekih 500 metara po starim pružnim pragovima jer mi titraju pred očima (tlak, vrtoglavice, starost, štatigajaznam…). No, znala sam da tu moram stisnuti da se izvučem iz uskog grla jer tu je velika gužva, nema puno prostora za manevar i sporiji trkački te štopaju. Bojala sam se da sam krenula prejako, ali kako ovaj put trčim samo pet kilometara, pomislila sam – idem kol’ko ide, dokle ide pa što bude. I išlo je to tako prva dva kilometra, a već onda sam priželjkivala da je gotovo i kako je puno prekoviše trčati još više nego toliko. Da se malo vratim na početak – iako zahtjevan, jako mi je simpatičan element vrlo kratak, ali podublje pjeskovit uspončić na pješčanu dinu. Mali hupser, ništa spektakularno, ali dovoljno da ti oduzme koji promil onog početnog zanosa i na kraju krajeva – pa da malo osjetimo i te đurđevačke Sahare! Ostatak staze jako lijep. Zapravo đurđevačka trim staza u blizini slikovitog Starog grada. Trail i singlice po uglavnom borovoj šumici. Borik se i zove. Ponešto pijeska, taman da opravda naziv, a opet ne toliko da ti se zamjeri utrka. 😉

Valovito gore-dolje, taman da moraš istrčati svaki taj hupser jer ga usponom ne možeš zvati i da nemaš opravdanja što tu hodaš, pa da ti lijepo pluća na uši van cure. Posebno kad nisi u formi, a tvoja glava pamti neke stare dane ponosa i slave.

Vrlo teško mi je palo kad me prestigao pajdaš sa svojom kćerkom koja ne znam ima li deset godina. Lako za pajdaša, ali dete… daj! I onda on još vadi mob i snima me kako drob vučem za sobom. A onda mi je najteže palo kad me je prestigla i neka guzata (ja to smijem reći jer i sama skoro plaćam porez na pozamašnu pokretninu). Mojoj frustraciji gledajući u njenu pozadinu pred sobom nije bilo kraja, a ja umirala i svakim trenutkom osjećala kako sve više padam. E kad smo napokon opet stupili na te nesretne pragove, koliko god mi teško bilo, i nekako po defaultu, jer je ravnica i tvrda podloga, ali i iscijedivši zadnje atome snage, mic po mic prolazim ja pokraj bujne vile i ostavljam ju iza sebe. Osjećam kako ona posustaje, a ja si mislim – e pa dobit ću barem tebe, pa makar tu povratila i onesvijestila se u vlastitoj bljuvotini! Otprilike sam se tako i osjećala. Utrčala u cilj i jedva ulovila medalju, otišla u zabačeni kutak dvora i bacila se na pod. Pričekala sam da moja duša stigne za mnom pa se digla i počela se družiti s ljudima.

Na kraju svega, mogu reći da mi nije žao što sam se odlučila na Sahara trail zbog svih dragih ljudi koje sam srela – neke upoznala, a sa starom ekipom iz nekih starih vremena, još s početaka trekinga se podružila i kvalitetno zalila godine staža. 😉 Napokon sam vidjela i te legendarne deve, mladunče tek deset dana staro, poneku alpaku, meketala kozama, blejala ovcama i revala magarcima…

Na putu kući vidjela sam “doru“ na banderi, “informatore“ koji su snimali brzinu i vozila se kroz “Vinograd Podravski“. Velika subota je, osam navečer prošlo i, eno, kremšnita me čeka da bude izmiksana… sve mi se nekako vidi da će se načekati. Kao da neka slastičarnica na horizontu titra… 🙂 – napisala je Martina Maloča

* * *

Evo i mrvica teksta od mene, jer Sahara trail trčim drugi put i moram se malčice osvrnuti na organizaciju i ukupni doživljaj ovog natjecanja. Stari grad je izvrsno pozicioniran za svaku vrstu aktivnosti u prirodi. U neposrednoj blizini se nalazi nekoliko parkirališta, postavili su nekoliko prijenosnih toaleta, blizu je krasan mali ZOO vrt sa domaćim i stranim životinjama, 🙂 a okolo je prekrasna travnata stepa i šetnica koja omogućuje trčanje, bicikliranje i lagane kretnje s noge na nogu, a i psi su dobro došli. Djeca moraju hodati sama ili biti nošena na nosaljkama jer kotači upadaju u pjesak. Na prijavama nas je dočekala ogromna gužva, ali sve ide glatko i vrlo brzo, jer su volonteri iznimno sposobni, nasmijani i vrijedni. Svaka čast!

Otvaram startni paket, a tamo Alibabino blago: pamučna majica bez reklama, kapa šilterica, dvije konzerve cuge (sa i bez alkohola), nekoliko slatkiša, slani štapići, bonovi za cugu i klopu, i kvalitetan nepersonalizirani startni broj. Kontrolnih točaka na stazi nema, ali ima puno dobrih markacija, putokaza, crvenih i plavih strelica, i zavidan broj volontera iz redova srednjoškolske mladeži i planinara, dvije okrijepne postaje nakrcane hranom i pićem (pri čemu jednu posjećujemo dva puta, pa praktički imamo tri okrepe), a na najkritičnijem mjestu je postavljena živa kontrola koja evidentira svaki prolazak natjecatelja. Osobno sam pristalica kontrolki na kritičnim mjestima. No, s obzirom da je ovo ravničarska utrka i prilično je brza – ovo je dosta dobro rješenje, jer su tako izbjegli stvaranje čepova prilikom cvikanja na kontrolnim točkama.

Što se tiče duge staze (17 km), očekivali smo blato i klizanje, a dobili jednu uistinu lijepu, potpuno suhu i lako trčljivu stazu, i prekrasnu avanturu u Podravini i gradu Picoka – Đurđevcu. Ručak vrhunski, jer gosn. Mirko zna znanje i radi najbolji gulaš na svijetu. Proglašenje i podjela nagrada ide lako i brzo. Razglas dobar, a voditelj je trkač (Danijel Martinčić) i poznaje problematiku. Profesionalnih fotografa je bilo kao u priči, pa ćemo se u narednim danima nagledati dobrih fotki…

Spomenuti ću neke od novih i ljubaznih lica s kojima u razgovaram prije ili tijekom utrke. Najviše volim  snimati najmlađe, pa odmah dobivam intervju sa simpatičnim trkačem iz Samobora (Bruno Ištuk) koji je odabrao dugu stazu u društvu mame (Ana Kolar Ištuk). Nešto kasnije na stazi razgovaram sa mlađahnom Bjelovarčankom (Dora Ćirić), zatim sa trkačicom iz Varaždina (Elizabeta Božić), pa jedan opaki frajer iz Čakovca (Nikola Preložnjak) i na kraju Virovitičan iz Slatine (Igor Pipić). U cilju još na kratko dobivam izjavu od Koprivničanke (Ivana Antolaš) koju je dočekala kćer. Da sam kojim slučajem trčao sporije, video zapisa bi vjerojatno bio bolji, više razgovora i zezanja, ali i predugačak pa bi se manje gledao. Ovako imamo nekakav kompromis…

Sve u svemu jako dobra staza i još bolja ekipa trkača, je utjecala i na moju brzinu (pejs). Povuklo me, pa sam si dao oduška i stalno bio u 5. zoni srčanog ritma. Rezultat je mogao biti i nešto bolji, da nisam išao tamo gdje car ide pješice i zadržao se. 🙂 U konačnici sam dva puta obilazio istu skupinu natjecatelja. Što se mora – nije teško.

Lijep pozdrav na sve strane i svako dobro želim. Vidimo se dragi moji.

Miša Nicinger

Nekoliko fotografija nam je poslala i simpatična obitelj Babić…

Rezultati:

* * *

Ako trebate: webshop, web hosting, vlastiti server ili dizajn web prezentacije – pišite na info@midnel.hr i zatražite ponudu, jer Internet je naše igralište – https://midnel.hr

Internet je naše igralište - midnel.hr