Rusko-hrvatska ekspedicija na Japetić

03.05.2020.

Drage moje Šapice i svi oni koji žele postati Šapica. S obzirom na dugi period izolacije, ograničavanja kretanja i pomalo psihičkog maltretiranja o socijalnom distanciranju, svi smo se povukli u svoje domove i prihvatili stanje socijalnog distanciranja. Brojke koje je stožer objavljivao nisu me baš uvjerile da je stanje s COVID-om toliko opasno da me može odvojiti od prirode. Od bicikliranja do planinarenja, kako je bilo vremena i volje, tako sam si organizirala vikende. Planinarenje je ove nedjelje bilo na rasporedu. 😊

Vesela družina iz Zagreba – rusko hrvatskog porijekla odlučila je odraditi jednu veliku turu. Od mjesta Rude podno Samoborskog gorja do vrha Japetić, preko vrha Oštrc. Što reći, spomenuti dva vrha u jednoj rečenici i turu od 4h samo u jednom smjeru, dovoljno je ludo, a kamoli jednostavno za izvesti.

Znači ekipa hrabrih izviđača je moja prijateljica Marina (mlada je ženskica koja je došla iz Rusije u Hrvatsku zbog ljubavi prema jednom čovjeku, ali na kraju je ostala u Hrvatskoj zbog ljubavi prema njenim ljepotama (planinama i prirodi)), njezin prijatelj iz Rusije Aleksej, njegov prijatelj iz Zagreba Branimir, te moja malenkost zaputili smo se rano ujutro (oko 8h) prema Samoborskom gorju.
Vrijeme je bilo odlično, mjestimične oblačno, s blagim vjetrom. S obzirom da je noć prije padala kiša, tlo je bilo vlažno s mjestimičnom blatnim područjima.

Parkirali smo auto u mjestu Rude, te asfaltnom cestom krenuli markacijskim oznakama prema PD Željezničar. Prvi uspon je bio odmah na početku, asfaltna cesta je bila prilično strma, te na vrhu te strmine dočelala nas je mala crkvica sv. Barbare iz koje se čuo crkveni zbor. Iako smo svi ograničeni, ova ”banda” je dobila dozvolu za okupljanje. Srećom, stožer nije bio toliko jak, da spriječi planinare koji su se stalno rekreirali po gorama. Oprostite, morala sam napraviti ovakvu digresiju, nastavljam dalje samo s lijepim anegdotama s pješačenja. Nakon što smo dobili blagoslov crkvenog zbora krenuli smo prema prvom putu markacije, šumski put, vlažan blatnjav i klizav. Onaj tko se nije dobro opremio (Branimir – pionir u planinarenju) imao je problema s proklizavanjem. Srećom, priroda se uvijek pobrine za nespremne planinare pa smo putem naišli na jedan prikladan deblji štap koji je Branimiru pomogao da postane Gandalf i pomoću moći štapa preživi bez proklizavanja blatnjave staze.

Nakon nekoliko kilometara šetnje, počele su lagane uzbrdice, a staza je postajala sve suša i ispunjena kamenjem. Što nam je olakšavalo put jer nije bilo blata. Samoborsko gorje i staze koje vode prema PD Željezničar dobro su označene i nije bilo problema pratiti trag. Veselim korakom i razgovorom pratili smo sve uzbrdice i nizbrdice. Iako se nismo veselili toliko nizbrdicama jer svaka nizbrdica donosila je novu uzbrdicu. Možda treba naučiti popeti se na greben te hodati po brežuljku na određenoj nadmorskoj visini, ali nismo razmišljali o tome. Pratili smo stazu i oznake na putu. Prije zadnje uzbrdice prema PD Željezničar, ohrabrili smo se popeti na jedno bezimeno brdo čiji je vidikovac bacao pogled prema Sloveniji. Tu smo napravili kratku fruit-pauzu i uzeli trenutak za naslikavanje. Ništa bez dokaza. 😊 Prilično smo imali dobar tempo, tempo vrijedan Šapica. Ono što je pisali na putokazima, mi smo to gazili barem s 15 minuta prednosti. 😊

Nakon toga, slijedila je nova uzbrdica prema Domu koji se nalazi na visini od 691 m. Oko doma nalaze se klupice koje su nas privukle da ipak sjednemo i napravimo prvu coffee break pauzu od barem 20 minuta. Branimiru je to bilo potrebno. Sav ponosan na sebe jer ga se nismo odrekli putem jer je cijelo vrijeme mislio da nas usporava. A kud ćeš brže od 15 minuta prednosti od prosjeka. 😊 Bože, ponekad stvarno znamo biti kritični prema sebi. Na coffee pauzi imali smo rasprave – kako dalje, kuda dalje, koliko još imamo do Japetića. Djelovao je tako blizu, kao na pola puta. No tablica je govorila drugačije – 2 h i 15 minuta, te 188 m razlike u nadmorskoj visini.

Nama je to djelovalo prilično malo, te vrijeme od 2:15 h se činilo predugo s obzirom na tako malenu razliku u nadmorskoj visini. Ne razmišljajući da je baš put od Oštrca do Japetića pun uspona i padova 😊 Uzbrdica pa nizbrdica i tako je nadmorska visina stalno varirala od 691 – 709 – 609 pa onda na kraju od 709 do 879 nm čekala nas je vesela avantura s blatom i usponom.

Iako su nam se po glavi motale razne misli poput: ja to ne mogu, Bože što sam skrivio da me tako kažnjavaš, te koliko nam je još vremena ostalo do tog Japetića, pobijedili smo negativni um, prebacili se u neutralni i krenuli stupati bez puno priče prema vrhu. U susret smo imali dosta planinara koji su hodali, jer Samoborsko gorje prilično je posjećeno, te njihovi osmjesi i pozdravi uvijek su budili nadu da je cilj blizu, ali cilj nikako nije dolazio. 😊 Kad smo izbili na jednu čistinu, preko puta bio je pogled na jedan niz brda te smo komentirali kako je dobro da je Japetić blizu i nismo bili ni svjesni da je zapravo to brdo, baš brdo na kojem se nalazi Japetić i čiju strminu još moramo savladati.

U glavi sam pokušavala biti što više pozitivna te štedjeti energiju za taj zadnji uspon. Ne sluteći da je to baš ta razlika od 170 m nadmorske visine, pod 60 stupnjava. ☹

Zapravo, cijelim putem sam se nekako hranila pozitivnim mislima poput: kad stignemo gore odmarati ćemo barem sat vremena, leći ćemo na travu i gledati u sunce te pogled koji pruža taj vrh (odnosno pogled s planinarskog doma Žitnica na Japetiću).

Napokon došao je taj zadnji zavoj, šljunak ceste koja vodi u lijevo prema PD te u desno prema samom vrhu Japetić i Željeznoj piramidi.

Prije odluke, bili smo na jako dobrom vremenu, 9 km smo prošli za 2h i 46 minuta uz jednu pauzu od 20 minuta, te smo odlučili nagraditi se dobrim ručkom kod doma s prekrasnim pogledom prema Karlovcu. Vrijeme je bilo dobro, tako da je vidiljivost za vidikovca bila prilično dobra i mogao se vidjeti naš kameni uspavani div Klek. Baš sam bila sretna što sam uspjela prepoznati barem jedan obris naših planina 😊 Postajem pravi planinar.

Ručak je bio raznovrsan, svatko je pridonio onim što je imao. Od vege izbora pa sve do dalmatinskog pršuta. Ne želimo nikog diskriminirati pa bolje imati izbor, kako bi svatko pronašao nešto za sebe. Marina je napravila odlične veganske sendviče s sejtanom, Aleksej je donio organic-nosugar tamnu čokoladu, Brane je pridonio Peanuts mini snikersima a ja sa maslinama i sirom. 😊 Baš smo se fino gostili. Nakon što smo nahranili naše gladne stomačiće, krenuli smo na strminu, malo se poslikati i zaleći na travu s napomenom da bi bilo dobro naviti alarm, kako ne bismo prespavali vrijeme za polazak doma.

Iako je power nap kratko trajao, odlučili smo se vratiti. Ipak nas je čekalo još 3h hodanja nazad, istom stazom, istim nizbrdicama i uzbrdicama. Cijelo vrijeme smo vjerovali kako ćemo se samo spuštati, te će biti lako, ali zanemarili smo da je cijeli put bio poput sinusoidne krivulje i da će nas takav put pratiti sve do kraja doma. S takvim ”optimističnim” razmišljanjem i umorom u nogama, krenuli smo s vrha Japetića.

Nabijanje palca, kvrcanje koljena, stalno nabrajanje kako je ovo stvarno intenzivan teren te kako je moguće da na cijelom terenu nema izvora vode, bile su samo jedna od rečenica koje su se ponavljale kroz povratak doma. Iako ovdje to zvuči dramatično, bilo je zapravo prilično smješno, kako se nekad dovedemo u situacije gdje nema izlaza, već samo nastaviti putem koji smo odabrali kako bi došli do cilja. Nakon cca 2:30 h stigli smo nazad u Rude. Auto nas je čekao. To je bio najljepši osjećaj. Sjesti u udoban dvosjed Aleksejeve Fieste. Ipak smo je zaslužili.

Sveukupno, staza je bila 18.1 km, 5 sati i 27 minuta, elevation sa svim usponima i padovima: 1792 m….. 1792 m… Ponavljam 🙂 1792 m. Dobro da danas hodamo! 😊

Eto, drage moje Šapice, mislim da je ova ekipa zaslužila značku Šapice te jedva čekamo da nam dozvole međužupanijsko kretanje pa posjetimo naš lijepi Papuk i zajedno kukamo kako je teško hodati 😊

Voli vas sve,

Lejsa Jakupović