Rudine x2
05.01.2014.
Iako se činilo da od današnjeg pohoda Šapica neće biti ništa, na Međi se sastaju Nikolina, Mario, Goran, Marko i Miroslav. Nadamo se da nas g. Matas nije čekao kod jezera, a ako je, ispričavamo se. Nadamo se i da će ubrzo ozdraviti i povesti nas nekim nepoznatim grebenima Krndije.
Uz dosta jak vjetar krećemo prema Petrovom vrhu. Do tamo nam je trebalo čak oko 10 minuta. Malo se fotkamo i započinjemo spust prema manastiru. Ovu strminu ne bih pretjerano želio proći u suprotnom smjeru. Silazimo na prvu šumsku cestu i nastavljamo dalje zanimljivim grebenom zaraslim u likovac – kaže Marko, naš ovlašteni biolog. Dolazimo do prvih stijena pri kraju grebena. Pažljivo se spuštamo ispod njih. Marko traži čuvarkuće, lišajeve, mahovine i slične izrasline. Pustinjakova špilja čini se puno bliže nego prošli put. Do nje imamo još desetak metara strmine. Rahlo tlo prekriveno je lišćem pa malo proklizujemo. Slijedi međusobno fotografiranje i neizbježno ogovaranje mitskog g. Pustinjaka. Nastavljamo dalje prema manastiru. Preskačemo kaljuže, klade, fotkamo daždevnjake. Dobro, jednog daždevnjaka. Susrećemo i jaglace. Prelazimo potok Iskricu, a na izvor se vraćamo kasnije.
Kod manastira nema žive duše. Pravimo mali krug oko njega. Vrijeme je i za ručak. S pogledom na Među “žuljamo” po sendvičima. Iz jednog ruksaka, pogodite čijeg, izviruje čokolada od 300 g. Siti i pomalo lijeni, krećemo prema izvoru Iskrice. Ondje kratko zastajemo i grabimo prema prijevoju. Zadihani izbijamo na cestu. Nakon par zavoja dolazimo opet na startno mjesto.
Krećemo dosadnim SPP-om prema Starom gradu. Da ne bude jako dosadno bacamo spiku o Antinoj špilji. Tu je ona negdje u rupi. Ovom cestom, onom prosjekom, iza onog brda… Kad bi se spustili možda bi je pronašli. Na moj prijedlog skrećemo na greben Rudine da vidimo hoće mi put do špilje postati poznat od prošli put. Naravno, nije mi bio. Nakon uspona na vrh Rudine (705 m) slijedi oštar silazak na šumsku cestu koja obilazi oko nesretnog grebena i nastavlja sve oko grebena Starog grada. Odavde puca jako dobar pogled na Orahovicu. Vidi se i stjenjak koji prelazimo kad idemo iz Duzluka. Kako nam ova cesta ne bi bila preduga, odlučujemo je “skratiti”. Tu malo puno pogrešno bacam oko na kartu i počinjemo uspon. U nadi da ćemo izbiti na prosjeku Kapavac – Stari grad, našli smo se opet na vrhu Rudine. 😀 Iako potpuno prihvaćam odgovornost za ovu glupost, napomenuo bih da ni nikome od ostatka ekipe nije izgledalo da idemo u kontra smjeru. Sve dok nismo došli drugi put na isti vrh. Ovaj put s druge strane. Pred očima sam vidio grohotom nasmijano Mesićevo, Cigino, Matasevo i Ivonino lice. 😀 Drugi put ću bolje promotriti kartu, ali ne mogu obećati da se više neću bez njih upuštati u ISPO avanture. Očito da nakon ovoga to mogu jedino sam.
Vraćamo se na SPP i do Starog grada stižemo za pola sata. Tamo malo odmaramo, uživamo u pogledu. Vrijeme je za povratak jer kiša prijeti. No od nje na kraju nije bilo ništa. Opet dosadnim putem natrag. Pred kraj malo razbijamo monotoniju skretanjem na markaciju koja kroz crnogoricu vodi iznad kamenoloma do prijevoja. Opraštamo se i odlazimo svako na svoju stranu Krndije.
Miroslav Pecko
