Radni sastanak
24.11.2013.
Zacijelo ste čuli za radne sastanke na kojima se uglavnom: diskutira, debatira, razgovara, raspravlja, svađa, podmeće, upada u riječ, šuti, gleda u pod, prčka po mobitelu ili čitaju novine… Eh, kad bih samo znao kome je sinula ideja beskorisnom sastančenju dodati pridjev “radni”!? Svi jako dobro znamo kako se i što “radi” na sastancima…
No i unatoč ovom uvodu i naslovu priče, kao i opravdano lošoj reputaciji sastanaka – naš je današnji skup imao radni karakter!
Naime, Miro i vodiči su tijekom cijelog pohoda sastančili, vodili zapisnike, bilježili koordinate, kote, šumske oznake, često podizali glas, sučeljavali se i oduzimali riječ delegatima, kamermanima i običnim planinarima. 😉
Ukratko, bio je to pravi-pravcati radni sastanak na kome su licencirani vodiči dobili instrukcije, postavljen je stanoviti broje privremenih markacija u vidu bijelo-crvenih i žutih PVC trakica, čišćene su planinarkse staze i odrađene predzadnje pripreme za manifestaciju znanu kao “Međunarodni dan planina 2013.”
Ekipa u sastavu: Mirjana, Miroslav, Nada & Marijan, Anita & Miro & Lara, Iv & Ja. Zbog prisustva barbike na četiri noge (potražni pas ili bolje rečena kuja HGSS-a), kao najvećeg gubitnika ovog pohoda poglašavam Bigija koji bi zacijelo uživao u društvu graciozne Lare. 🙂
Start i cilj smo upriličili na Novom Zvečevu (pokraj spomenika neznanom padobrancu), a u blizini na parkingu od bivšeg hotela parkirali su planinari iz Mađarske (5-6 automobila) s kojima se nažalost nismo susreli. 🙁 Bilo bi lijepo vidjeti Petera, Anitu i ostatak planinara iz Baje i Pečuha…
Hi Peter, üdvözlet Anita… 🙂
Tijekom sivog (čitaj bezbojnog), hladnjikavog i maglovitog pohoda – Sunce nas je u nekoliko navrata nagradilo toplim zrakama koje su ublažile kostobolju i omogućile nastajanje lijepih color fotografija snimljenih pametnim telefonom.
Spomenimo i Laru HGSS princezu koja je u više navrata uspješno odradila potragu za što je cijeli dan bivala nagrađivana slasnim zalogajima od strane vodiča i planinara.
Za kraj se Papa Štrumf (opet i po tko zna koji put) iskazao i poveo najodvažnije članove naše male skupine na vrh okićen sa čak pedeset i jednom vrstom mahovine i lišajeva na kome proizvođači sagova, tepiha i itisona mogu samo vrištati od muke i zavisti. Takva ljepota, mekoća, šarenilo – to se ne može vidjeti svaki dan. Sad vam je malčice žao? Neka, i treba vam biti… 😉
Dio atmosfere, kao i uvijek možete pogledati na mutnim fotkama, i blijedom video zapisu. 😉
Svima koji su bili – hvala na druženju, kolačima i keksu, a vama koji ste kanili doći – neka ova priča posluži kao poticaj za zajedničko znojenje, smijeh i razmjenu iskustva.
Miša Nicinger
