Prvi spust
03.07.2010.
Zahvaljujući predanom i požrtvovanom radu naše drage & mile utemeljiteljice Ivone, Slavonske šapice su prepoznate od strane mnogih planinara, sugrađana, turističke zajednice, donatora, kao i od od strane HGSS službe. Sada nas na ulici prepoznaju obični i govore “Gledaje to su šapice!” a oni malo mlađi stidljivo i sa smiješkom izgovaraju “Kad porastem i ja ću biti Slavonska šapica”. 😉 Nije to mala stvar.
Slatinsko poduzeće Zlanta Nit d.o.o. koje se dulji niz godina bavi proizvodnjom i prodajom zaštitne odjeće i obuće, darovalo je Šapicama, preko nekoliko pari različitih tipova gojzerica i planinarskih cipela. Biti će da smo to jednim dijelom zaslužili, a drugim trebamo odraditi to jest prehodati uzduž i poprijeko Papuk, i dati svoj sud o kvaliteti cipela. Prvi dojmovi su više no pozitivni – preporučamo i drugima da ih kontaktiraju, kako bi jeftino i kvalitetno zaštite noge i druge dijelove tijela.
Pohod kao i obično organizira i koordinira Ivona, ustaje nekoliko sati ranije, radi pripreme, slaže sendviče, puni boce sa vodom, a zatim budi ostale šapice, kuha kavu i požuruje – ‘ajmo, ‘ajmo, što se čeka!? Ma pusti ga još samo malo… 😉
U tren oka smo stigli na Jankovac. Nismo pošteno niti parkirali, a već smo na sebi imali pojaseve za visinske radove i hrabro hodamo prema mjestu na kojem ćemo održati teoretski i praktični dio u rukovanju i spustu niz 20 metarsku liticu. Naš domaćin Gal Stjepan vrši pripreme i pokazuje nam opremu: ovo je statičko uže, ovo je karabiner, ovo je penjalica, ovo je samokočeća spravica za spuštanje, ovo je ovo, ovo je ono, ovo podnosi 5 tona, ovo 1,5 tona, ovo je kaciga, ovako raširi noge, ovako se koči, ovako se popušta i sada idemo dolje. Molim!? Što!? Kako!? 😉 Gdje dolje! Dolje se uopće ne vidi.
Na Galovo pitanje tko će prvi, Ivona trči prema ponoru i izgovara “Ja!”. Dame imaju prednost, mislim se i kavalirski je puštam da isproba: opremu, tehniku spuštanja i liticu. Početno prtljanje pretvara se u spust i dok kažeš “keks” ona je dolje. I evo je vraća se trčećim korakom, znojna i crvena u licu, vrišti na sav glas – bilo je super! Blago se tebi – mislim se ja, dok mi Stjepan pruža “spravicu” za spuštanje. Namještam je vješto kao da sam s njom rođen i krećem. Znojnim rukama hladim vruću “spravicu” za spuštanje i eto me dolje. Hip, hip hura! Nije lako odvažiti, ali nije niti odveć teško.
Kad smo jednom dolje isprobavamo penjanje, otkapčanje, nakapčanje, prekapčanje, a Ivona se za potrebe fotografiranja još jednom spušta dolje, po sistemu Fata, je Fata, al’ dvaput je dvaput. 😉
Zahvaljujemo pripadnicima Hrvatske gorske službe spašavanja Požega, na ljubaznom pozivu, obuci i praktičnom isprobavanju opreme za sigurno i bezbrižno svladavanje velikih visina i opasnih dubina.
Pakiramo opremu, pozdravljamo GSS-ovce i hitamo prema Mališćaku. U zadnji tren se predomišljamo i krećemo na Češljakovački vis. Mažemo se repelentima i grabimo sve do mjesta na kojem ima lijepih i ukusnih šumskih jagoda. Na vrhu se upisujemo i vraćamo do šumskih jagoda gdje beremo list od mente za najbolji domaći čaj koji ćemo raditi od mnogobrojnih planinskih trava.
U povratku Ivona iz rukava vadi lokaciju sa borovnicama i skrećemo sa staze kako bismo došli do ogromne površine sa malim slatkim bobicama. U nekoliko desetina minuta uspijevamo nabrati 100 – 200 grama slatkih i vitaminima bogatih borovnica i spuštamo se do automobila.
Iako od silnih priprema i uzbuđenja, nismo imali vremena misliti na druge stvari, moram priznati da nam je nedostajala cijela ISPO ekipa kao i naš višnjevački ogranak (obitelj Lončarić) koje smo upoznali prije točno tri mjeseca baš na stazi od Jankovca do Češljakovačkog visa. Ovu tromjesečnicu smo ustvrdili jednostavnim pregledom datuma u bilježnici. 🙂
Kao i uvijek do sada, fotke sa ovog spuštanja i pohoda, možete pogledati u našoj fotogaleriji.
Miša Nicinger
