Priče s Velebita
22.-24.06.2012.
U trodnevnom pohodu na Velebit i usponu na Sveto brdo, Slatinske Šapice slale su nam kratke reportaže, koje su objavljene na našem poratlu slatina.net.
Prenosimo ih u cijelosti, te dodajemo opsežnu fotogaleriju i kratki video zapis o velebitskim dogodovštinama.
22.06.2012. – 1. dan
Nakon izvrsnog večernjeg objeda, kojeg je pripremio naš najbolji i jedini roštilj majstor Vanja, prisjećamo se putešestvija koje su nas pratile od ranog jutra. Kao po običaju, u startu kasnimo cijela dva sata, pa Slatinu umjesto oko 6 napuštamo tek iza 8 sati.
U Zagrebu, uz neizostavni shoping, kupimo i posljednjeg člana “ekspedicije” našu Vlatku i krećemo put Velebita. Nakon tri sata vožnje, stižemo u Starigrad, gdje odrađujemo nizinske i dubinske pripreme u preetoplom moru.
Tu i tamo bacamo pogled na Sveto brdo, završni cilj našeg pohoda – 1.751 m/nv.
Psihički pripremljeni, na parkingu N.P. Paklenica, ubacujemo zadnje konzerve u ruksake i zaključujemo da nosimo po 15-ak kg svega i svačega. Jedva čekamo večeru, da potamanimo dio tereta, hehh.
Početak staze je katastrofalno strm, jedino što mu popravlja dojmove su predivni pogledi na stijene. Penjači, u dobi od 7 do 77 godina, penju se spretno kao paukovi svuda oko nas. Putem srećemo desetke planinara, nekih poznatih (Kutjevo, Bjelovar, Zadar…) a nekih ne. Svi imaju isti cilj kao i mi – na Svetom brdu ovih dana biti će gužva.
Sreli smo i našeg domaćina, Marija. Pentrajući se do njegove prekrasne kolibe “Ramićevih dvora” uživamo u pogledu na sve što nas okružuje.
Dočekali su nas ljubazni domaćini Ante, Nina i Lucija, a njihov tretman je “za pet” – kao da se znamo sto godina, u najmanju ruku. Udobno smješteni tamanimo svoj obrok, spomenut na početku ove priče.
Sad završavamo izvješće i idemo se družiti sa šarolikom ekipom Slovenaca i Hrvata. Zbog slabog signala nismo u mogućnosti poslati više fotografija. Do čitanja.
Vanja, Jasenka, Vlatka i Ivona
23.06.2012. – 2. dan
S desne strane nadvija se vrh Vlaški grad, s lijeve Sveto brdo, a samo stotinjak metara od mene pedesetak divljih konja mirno pase travu. Puše lagani burin, ni traga oblacima. Gledam u najljepše more na svijetu, Maslenicu i otoke…
Kako uopće riječima dočarati ovu idilu? To jednostavno morate doživjeti! Unatoč hektolitrima prolivenoga znoja, već sada možemo slobodno reći da se trud isplatio.
Puni dojmova sa cjelodnevne ture, na kojoj smo sreli više ljudi nego u tri mjeseca hoda po Papuku, napokon zasluženo odmaramo, pred sutrašnji uspon.
Neke planinare smo sreli već šest puta u dan i pol hoda. Svi su vedri, nasmiješeni, komunikativni. Skloniste noćas dijelimo s dvojicom planinara, a od tri u noći očekujemo i prve trekere koji su startali jutros svoju utrku na 100km po Velebitu.
Zalazak sunca planiramo gledati s vrha, na 1.400 i nešto sitno metara nadmorske visine.
Treba se spremiti za uspon, a i baterija mi je pri kraju. Za sad šaljem tek par fotki od jučer i danas, a ostatak pogledajte na www.planinarimo.info po silasku u civilizaciju…
Ivona
24.06.2012. – 3. dan
Da mi je netko rekao kako ću jedva dočekati 04:10h da ustanem, ne bih mu vjerovala. Noć ranije legli smo oko 21h, s namjerom da se dobro naspavamo, prije nego krenemo na završni uspon. Međutim za dobru atmosferu i noćno „partijanje“ pobrinuše se i ovoga puta nezaobilazni planinski puhovi.
Ostavivši 10 planinara da mirno spavaju s puhovima, napustili smo sklonište, i u 4:30 započeli uspon na Sveto brdo. Teške ruksake i svu opremu ostavili smo u skloništu, a na uspon ponijeli samo jedan sa malo vode i hrane. Pod svjetlom čeonih lampi, laganog koraka i tempa, nakon neprospavane noći, bacili smo pogled na vrh, skriven u oblacima i krenuli u susret buri.
Za uspon nam je, uz pauze, susrete i kratke razgovore bodrenja sa trekerima, trebalo sat i pol. Kape, jakne, duge hlače… navukli smo na sebe sve što smo imali, a obukli bi još i više da smo imali. Sunce je tek izašlo, a bura nemilice puhala. Iako visina od 1751m nije nešto pretjerana, niti je uspon jako težak, mnogobrojni spomenici poginulim planinarima govore o prevrtljivosti planine. Na samom vrhu zadržali smo se tek 10-ak minuta, za fotkanje, snimanje, upis u knjigu…
U skloništu smo bili prije 8 sati, zgrabili stvari i odmah nastavili sa spuštanjem. Pred nama je bio najteži dio cijelog pohoda – spust. Trebalo se vratiti sa 1751 m/nv na razinu mora odnosno 0 m/nv.
To nam je pošlo za rukom pardon nogom tek nakon 7h hoda (s pauzama za doručak i okrjepu).
Kratki film o usponu, kao i opsežnu galeriju fotografija s puta, objaviti ćemo po povratku u civilizaciju.
Ivona Lozić
