Požeška planinarska obilaznica

25.09.2021.

Dobili smo poziv za Požešku planinarsku obilaznicu i sukladno tome očekivali punooo ljudi i organiziran parking, ali ništa od toga. Dočekala nas je šačica ljudi i naravno mjesta za parking nije bilo jer su trg rezervirali za svećenike, odabrane planinare i elitu, a nas ostale tko šljivi. 🙁 Već na Sokolovcu se grupa podijelila i nas 18-ero se uputilo dužom stazom. U početku smo još nekako držali dosta brz tempo ali se ispostavilo da je 30-ak kilometara bilo ipak malo previše.

U cijeloj ovoj “obilaznici” jedino mogu pohvaliti ekipu HGSS-a. Dečki i cure su na stazi bili fenomenalni i bolju pratnju nismo mogli niti zamisliti. Također pohvala ekipi u vozilima koja nas je pazila i opskrbljivala vodom u bocama, jer na obilaznici nema izvora. Srećom postoje dva zdenca na glavnoj cesti koja su ujedno i kontrolne točke. Gotovo je nemoguće nositi tolike zalihe vode na leđima. Osim malobrojnih domaćina i razočaravajućeg izostanka vodećih ljudi samog HPD koje je poslalo poziv – mogu samo dodati da je staza idealna za trail ili bicikliranje ali nikako za planinarenje. Imali smo jedan pošten uspon, a ostatak se naslanja na postojeće staze i makadamske ceste. A saznali smo i da je takozvana obilaznica markirana već davno od strane drugih planinara. Osim dobrog društva ne mogu baš reći da je ovo bio nekakav impresivni pohod. Požeškom planinarskom obilaznicom definitivno nećemo planinariti ali moglo bi se trčkarati.

Marija Bešlić

 

* * *

Požeška planinarska obilaznica – pohod od 34 km ‘odrman’ u subotu 25.09.2021. godine. Za nas koji smo morali daleko parkirati pohod je bio i koji kilometar duži. Što reći… ovo je obilaznica sa šest kontrolnih točaka. Na njoj su 3 veća uspona, ostalo je laganini šetnja makadamom. Pogledi na Požegu su bili lijepi. PPO bih nazvala i stazom bunara, te svakako bi trebalo ubaciti bar još jedan. Ovo je i staza Laza… gdje tek pokoje staro čeljade ima… tuga i jad… potencijsl ove doline je puno veći. Bili smo u selima Laze Prnjavor, Ćosine Laze i Vasine Laze. te jednim Vrhovcima i to Gradskim, jer Crkveni nisu bili usput. Za pohvalu su bili HGSS-ovci koji su nas budno pratili, i to njih 4 komada, te vodiči, posebno Željko koji nas je jedini i nahranio u ovoj avanturi i to slatkim grožđem. Prošli smo i poljem lavande, al’ žetva je već bila pa u mirisu nismo mogli uživati. Kontrolne točke sam popisala… al’ su slike od kraja prema početku pa ih tako i gledajte. Na prvoj kontrolnoj točci smo se podijelili i na kraju je nas 16 obišlo zajedno obilaznicu jer 2 se odvojilo da si doda još koji km i vrh. Nismo se osjećali k’o gosti uopće. Tako da ono što mogu sa sigurnošću reći jest da je ovo bila odlična ekipa i pratilo nas je super vrijeme – napisala je Mina Marina Barić.

* * *

Znate, uvijek je lakše popljuvati, nego pohvaliti nečiji rad i trud. Žao mi je, jer volim te ljude iz Zlatne doline, ali ovoga puta je uistinu teško naći neku pozitivnu crticu. Nije to jedina loša staza u Slavoniji, ima njih svuda i u svakoj sredini. Našičani su do sada vodili sa svojom totalno bezveznom geološkom stazom, no sad su pali na drugo mjesto i Požega uvjerljivo vodi. 🙂 Sa druge strane i Našičani i Požežani se barem trude i nešto pokušavaju smisliti i promijeniti, za razliku od drugih sredina. Tako da nije sve crno. 🙂 No, jebeš staze, najvažni su ljudi, a tih dragih stvorenja danas nije bilo. 🙁

Prekrasno vrijeme u rujnu mjesecu, dobra kilometraža u najavi (~34 km) u kombinaciji sa malom nadmorskom visinom Požeške gore i očekivani odaziv planinara – sve to je obećavalo pohod i druženje iz snova. Iako, ne poznajem pretjerano dobro Požešku goru, sjećam se jako lijepih mjesta, zahtjevnih uspona i prekrasnih vidika. Požega se poput Slatine, Orahovice, Našica, Daruvara, Velike, Pakraca, & Lipika, pa i Slavonskog Broda  – može pohvaliti blizinom gorja, lijepim pogledima, vinogradima, voćnjacima… Ali to ima i svoju drugu stranu.

Požega je poput drugih sredina ušminkana i blještava, a okolica tužna, prljava, zapuštena, zarasla, i onako baš jadna i bijedna. 🙁 Kao da se sva krema s brda sjatila u restorane & kafiće, a djedovina vapi za srpom i čekićem, pilom i trimerom, metlom i lopatom. Otužno je gledati sve te njihove “laze”, zaseoke i nekad naseljena mjesta, makadame, napuštene i poptuno zarasle ruševne kućerke koje nitko ne obilazi, ne popravlja, ne uživa u nasljedstvu i ne ponosi se. Grad je prometna zbunjola, jer nije sagrađen za ovako veliki broj automobila. Dva tri dobra (nestranačka) projektanta bi zasigurno našla rješenje i izbacila automobile sa trga i iz uže gradske jezgre. Tko jebe klimatske promjene, alergije, ispušne plinove, buku. Ne daj bože da netko hoda više od 100 metara.

Čovjek bez prošlosti, je čovjek bez budućnosti, a otkada su internet, nogomet, mobiteli, sjedenje u birtijama, šopingiranje i ostala moderna sranja postali važniji od sadnje voćki, vinograda, gradnji kućica, dječjih igrališta i održavanja onoga što smo su nam naši stari ostavili – sve je otišlo u 3PM. 🙁

Nije mi jasno, kako smo dozvoliti da nam lov i ubijanje životinja postao važniji od držanja i brige za iste. 🙁 Na cijeloj Požeškoj gori nema jedne jedine živuljke, nema ptica, nema komaraca, nema obada, nema muha, buha, mušica, ma nema ničega! Ni krava, ni konja, ni koza,  ni ovaca, dakako ni govana koja su  gnojivo i dokaz njihovog postojanja u habitatu. Takvo mrtvilo odavno nije viđeno. No, ima urbanizma usred šume, gdje velebni lovački dom u kojem će vjerojatno dovoditi goste i posluživati utovljene krave i ovce. Što znaju gradska djeca kako miriše: vepar, srndać, fazan, zec… Malo luka, malo više umaka i soli, i etogac imamo američki način života. Tuga…

Ne, nisam razočaran viđenim! Očajan sam koliko je Slavonija prazna, jadna i koliko je guzonja i njihove bahate djece bez imalo pameti na vlasti. 🙁

Organizatorima unatoč dobroj ideji ide veliki minus, planinarima iz Požege još veći, jer nisu došli na zajedničko znojenje i druženje. Staza se sastoji od ~80% makadama (tucanik),  na kojem samo možete nabiti noge i dobiti žuljeve, nije kružna, ne obilazi oko Požege, presijeca sama sebe s obzirom na oblik nepravilne osmice, nema vidike, spomenike, zanimljivosti, prirodne ljepote. Jedino je dobro što šumari još nisu krenuli u svoj rušilački pohod… PPO bi većim dijelom mogla poslužiti za trčanje i bicikliranje, te za snimanje scena za serija strave i užasa kakve u zadnje vrijeme odrađuju njemačke produkcijske kuće u drugim dijelovima Hrvatske. Ukratko, staza je čisti SM (sado mazo).

Slavonija je općenito gledano prekrasna i prepuna potencijala, kao i ostatak kontinentalne Hrvatske, ali još dugo nećemo biti Slovenija sa kojima se tako često sprdamo. Slovenci su od sela napravili domove ugodne za život, a u gradovima provode samo najnužnijih 8 radnih sati.

Zahvaljujući HGSS-u, lokalnim vodičima koji su sve odradili sa smiješkom i strpljivošću dok smo se mi naslikavali i vukli kao prebiti, kao i malobrojnim gostima iz Zagreba i drugih mjesta – pohod je bio ugodan, a noge bolne. 🙂

Hvala svima na druženju i snošljivosti spram kamere, vidimo se dragi moji.

Miša Nicinger

P.S. Ako glasate za mene, ukinuti ćemo socijalu, popraviti ceste, vratiti željeznicu, graditi bazene, kopati tunele. Upssss malo sam odlutao sa teme… 🙂