Povratak na Padeški vis
22.12.2013.
Budim se teškom mukom i zijevajući izvirujem van: magla, sivilo i hladnoća… Fuj & bljak! Najradije bih se vratio i nastavio snivati snove o suncu, palmama, povjetarcu, valovima i preplanulim ratnicama iz amazonskih šuma. 😉
No ništa od toga. Ekipa se sastaje u 09:00h i valja nam poći put omiljenog papučkog gorja.
Već na Popišancu bljutavo gradsko jutro poprima obrise prekrasnog dana koji je pred nama. Sunčeve zrake uspješno rastjeruju nisku naoblaku i u automobili stvaraju efekt staklenika. Topimo se od miline, smanjujemo grijanje, gasimo dodatnu rasvjetu (sprijeda i straga).
U nastavku vožnje do startne crte u Jankovcu – izmjenjuje se gusta magla i sunce, čak se na trenutak čini da će konačnu pobjedu odnijeti zgusnute H2O molekule. U Ćeralijama ni traga od Sunca! Maglenkama režemo gustu maglu…
U konačnici Sunce ultraljubičastim zračenjem ubija vodeno strašilo i obasjava Papuk, a nama širi osmijeh na licu. Na pomolu je dan kao san. 🙂
Sve vrvi od leptira, skakavaca, kukurijeka (to je bilo kasnije na južnim padinama), još malo pa će krenuti visibabe i jaglaci. Samo što nisu… Kad vam kažem!
Na startnoj crti kao i uvijek prve su stigle Vesna & Jasna, iznimno (i samo danas) drugi po redu dođosmo mi Ona i Ja (Ivona i Miša) jer kao što znate Mi zahvaljujući Meni uvijek kasnimo, a nekoliko minuta kasnije stižu: Romeo, Kristina (CH), Igor, Robert (novo lice) i Valter koji je cijelim putem hladio jaja na snijegu. 🙂
Sa našim Šaponjom iz Jakšića – Miroslavom, trebamo se susresti, negdje tamo daleko, odokativno na trećini puta, odakle će preuzeti kormilo i povesti nas okorjele i smrznute “sjevernjake” prelijepim južnim krajevima.
Bože mili kojeg plavetlnila, uspona i stijena tamo ima! Ipak i unatoč visokoj temperaturi koja je dosezala 9°C na visinama iznad 700 m/nv. okolne gradove poput Požege i Velike nismo vidjeli od guste magle kojom je bila prekrivena cijela Zlatna dolina, sve do Majevice u BiH. Lijepo i sunčano bilo je samo na velikim visinama to jest na mjestima gdje borave planinari to jest mi. 😉
Obični smrtnici su kao i uvijek ostali uskraćeni za znoj lica naših, za uzdahe i klecanje koljena, za halapljivo gutanje planinskoga zraka…
Na začelju kolone povremeno je bilo negodovanja, vapaja, nedostatka poticaja i snage, ali je Papuk na sve to reagirao mirno i kako dolikuje starcu sa nekoliko stotina milijuna godina iskustva – šuti i duboko diši. 😉
Unatoč obilnom ručku kod planinske kuće Jezerce, izvrsnim kolačima koje je Romeo nesebično dijelio cijelim putem (a spravila ih je supruga Julija), domaćim jabukama iz Vesninog vrta, čokoladnim skulpturama sa min. 30% kakaovca kojima nas je svako malo zasipao Miroslav i originalnoj švicarskoj čokoladi sa lješnjacima koju je raspakirala Kristina – uspješno smo svladali sve prepreke i istopili nekoliko stotina grama masnih naslaga (mi debeli). Ostatak mlade i zgodne ekipe kojoj pripadaju: Igor, Miroslav, Kristina, Romeo, Jasna, Vesna i Ivona – oni su sve to pretvorili u mišićnu masu i obline. 🙂
Što da vam kažem, iako smo zbog “tehničkih problema” promijenili prvotni plan koji je uključivao osvajanje većeg broja poznatih i manje poznatih vrhova – na kraju smo prekrojili zemljovid i skratili pohod, oprostili se od Miroslava, pustili suzu i tiho izustili: vidimo se i nemoj nas zaboraviti… 😉
Na povratku smo preživjeli pravo živo blato, uspone i padove, a zatim se kao grom iz vedra neba pojavio Cigo poznatiji kao Josip Ciganović. 🙂 koji je zaslužan za naš prvi posjet “Padeškom visu”. Malo smo ljudikali, a zatim polako, pa sve brže u koloni, nošeni oktanskim parama, krenuli na povratak u dolinu.
Miša Nicinger
