Polumaraton Ivan Starek 2018.
11.11.2018.
32. Polumaraton Ivan Starek na Jarunu, je moja prva utrka u Zagrebu. Sad se vi čudite kako to da nisam bio na “Zagrebačkom maratonu”, a otišao sam na tamo nekog trećerazrednog “Stareka”. Odgovor je jednostavan – nisam mogao trčati polumaraton na maratonu! Naime, na polumaraton idem trčati 21.1km, a na maraton 42.2km. Kraj priče! 🙂 Upravo stoga sam zahvaljujući pozivu Danijela Dunkovića, odlučio sudjelovati na na ovom vrlo vrućem polumaratonu. S obzirom da je Danijel kretao iz Osijeka i imao pun auto trkačica u zadnji čas štrumfam do Daruvara i skupa sa Zoranom, Tomilsavom i Enizom odlazim put velegrada.
Manifestacije ovakvog tipa su prije svega adrenalinske i zabavne, jer se uvijek može upoznati puno novih i susresti gomila poznatih lica. Ajmo to odraditi u jednom dahu…
Prvo mi je u kadar upao šarmantni gospodin Božidar Željezić, koga sam skužio jer se često naslikava sa Irenom Kos Kukec koju sam upoznao na Varaždinskom polumaratonu. Slijedi fotka u kojoj se Alan Biro iz Osijeka i ja svaki put pokazujemo javnosti, ono kao braća po znoju i brzini. 🙂 Nedugo poslije susrećem simpa ekipu iz Bjelovara i naslikavam sa planinarkom i HGSS-ovkom Brankicom Bakić koju znam samo po pričama, na kraju kad se Branka popne na postolje – Danijel Dunković je zeza “Branka iz Bakića” jer se preziva kao malo slatko selo pokraj Slatine (Brankice ne ljuti se). Zatim oko objektiva zapne za manekenku Maju Radočaj pa smo opalili dvije fotke kao što je red. 😉 Vrsna trkačica Maja Urban ubrzo uskače u kadar, jer se bez nje ovakvi događanja ne mogu niti zamisliti. 🙂 A zatim moj dobar frend Željko Bošnjak s kojim nažalost ne uspijevam više riječi izmijeniti jer start utrke samo što nije… I krećemo! Spontano odrađujem selfie i znojni intervju sa trkačicom broj 267 (Daša Žnidarić iz Varaždina) u prvim metrima utrke. Joj! Koja sam ja legenda i napast. 😉 No ispalo je baš simpatično. Uslijedio je intervju sa mojim Daruvarcima i trkačima: Eniz Jašarević i Tomislav Tepeš. Trčimo, znojimo se i malo snimam jer lijepe žene to i zaslužuju… I negdje na pola utrke u kadar mi upada br. 68 – Željka Gašparić s kojom trčim nekoliko kilometara. Ulazim u cilj s vremenom 1:41:31 (23 sek. lošiji u odnosu na Baranjski polumaraton, šmrc i jbg.) i tamo dočekujem prijatelja pa opalimo još par fotki (Alan i ja). Sve je gotovo, nalijevamo se vodom (neki i pivom) kad stiže brzi Gonzales – Danijel Dunković pa se i nas dva ubacimo u kadar.
Toliko o starim i novim facama i dakako selfijima. 🙂
Malo o organizaciji… Nema baš zadovoljnih trkača. Visoka cijena startnine (170kn) i relativno tanak start paket (ima i gorih), te velika glad natjecatelja. Što to znači? Umjesto ručka smo dobili tanki sendvič, a na okrepama nije bilo ničega osim vode. Da ponovim NIČEGA! Mnogi su vrištali i tražili šećer, sokiće, banane, naranče, izotonike, energetska pića i slično. Ništa od toga, niti na startu, niti tijekom utrke, a ni poslije na cilju. Pomalo nevjerojatno. Kad idemo na trail dočeka nas obično pola tone hrane (peciva, kolača), svuda bude slatkiša, voća i gaziranih napitaka, a ručak bude uglavnom vrhunski (mesni i vegetarijanski). Sve to za duplo niže kotizacije. Za 100kn se dobije i majica, puna vrećica i trbuh. 🙂 Ukratko, dragi organizatori ovo vam je veeeliki minus. Voloneterima svaka čast, ali nisu imali što dijeliti. One lijepe mandarine je poklonila privatna firma Agrumix Neretva koja nije imala nikakve veze sa organizaciojom, a naknadnim pregledom fotki vidim da je i McDonalds dijelio neki sokić u boji – hvala. 🙂 S obzirom da ja uvijek nosim svašta dok trčim (ruksak, kameru, camelbak, med, magnezij, baterije itd.) jednom sam trkaču dao med da se osladi, a ni ime mu ne znam, a kamoli prezime, a i “štaćemi”. 😉
Što se Jaruna tiče… Mjesto je lijepo i ima brojne mogućnosti za bavljenje sportom, ali samo za velegradske pojmove. Malo vode, mrvica dvije zelenila, strašno puno asfalta i sve je to pretrpano do bola. Kao mali stan u kojem je vlasnik ugurao cijelu obitelj, zanatsku radnju, ogromnu knjižnicu, domaće životinje i skladište sa kacama kupusa. Previše se aktivnosti tamo odigrava u isto vrijeme, pa unatoč nekolicini redara sve to djeluje skučeno, ma prenapučeno. Automobili smetaju trkačima, mala djeca prelaze cestu, trkači smetaju šetačima, svi oni trkačima. Mislim nema tu nervoze ni velike panike, ali generalno nije to baš neko mjesto za ovakvu manifestaciju. Brži trkači su imali dosta problema sa autima. Na trkaćoj stazi se istovremeno voze auti, biciklisti, mala djeca, psi, šetači. A možda sam ja samo razmažen!? Psunj, Papuk i Krndija, Drava, Baranja i sva ta lijepa mjesta. Znate ono, na sve strane friški zrak, zelenilo, divljina, trava, šuma, brda i doline… Čovjek se navikne na tu ljepotu. Na Jarunu ima tek poneka lijepa žena (frajere nisam gledao) haha. I to je to. No ako ćemo pravo u Kutjevu, Daruvaru i Požegi ih ima i ljepših. 😉 A opet što ja znam!? Možda smo mi na selu jednostavno razmaženi i ne znamo cijeniti te mikro oaze tj. lokacije koje Zagrepčane jako usrećuju. Na stranu Jarun i njegove komparativne prednosti. Utrka nije bila izolirana i to je minus. I da se razumijemo Jarun je simpa i čini mi se kao sjajno mjesto za rekreaciju i druženje, no kada je utrkivanje u pitanju nije baš neka opcija… Ima parking i… i… ništa drugo.
Rezime… Kada idem na utrku zadnje na pameti mi je tražiti “dlaku u jajetu” i pljuvati po mjestu i organizaciji. To u biti nikada ne radim. Uvijek hvalim i pronalazim pozitivu, dajem doprinos, veličam ono što je dobro, spomenem loše kako bi se u budućnosti nešto popravilo… Nije to bilo nešto katastrofalno loše. No, kad se napravi usporedba koliko je drugdje sve bolje, ovo je bilo ispod prosječno, nedostojno glavnog grada. 10 puta bolju organizaciju naprave 2-3 osobe negdje u pripizdini sa istim ili većim brojem sudionika. I svi budi sretni, nasmijani i puna im usta hvale i hrane. Nas iz unutrašnjosti ova utrka košta nespavanja, vožnje, divljači na putu, policije, kazni, cestarina, nervoze, veliki je to stres za tijelo i silan poremećaj metabolizma, daljina, finacijski trošak… Polumaraton Ivan Starek je utrka lokalnog karaktera za trlkače iz Zageba i okolice.
Majica… Ogromni broj 32 (redni broj utrke) dominira majicom. A mogli su staviti npr. 21km, ili barem lik tog frajera po kome utrka nosi ime – ovako imamo nešto što podsjeća na nogometni dres i nije za pokazivanje na drugim sportskim mitinzima. Ne znam, kako je vama, ali meni su majice jako bitne za pokazivanje na drugim sličnim manifestacijama. Znat ono kad se malo kerite i šepurite, posebno kada želite pokazati sudjelovanje na utrkama gdje vaša ekipa nije bila…
Nadam se da ćete bar malo uživati u fotografijama, video zapisu i 3D relive vizualizaciji. Zijev, umoran sam i ništa od velikih i inspirativnih priča. Drugi put…
Do novog znojnog susreta ostajte mi fit i brzi poput munje. Vidimo se dragi moji.
Miša Nicinger
Rezultati ovdje…
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
