Poklon (za) Vojak

08.09.2021.

Mila moja Učka

Ove smo godine malo pohodili Učku, koja je samo 400 m/nv viša od našeg Papuka. Ma što je to za nas!? Ono što do sada nisam iskusila, je penjanje sa 0 m/nv doslovno sa razine mora. Krenuli smo iz Ičića put Poklona 922 m/nv. Penjanje od nekih 10 km na kojem smo jezik isplazili… Toliko stepenica i uzbrdica nisam u životu vidjela.

Ključna stavka na ovakvoj avanturi je ponijeti dovoljno vode jer su izvori zbog dugotrajne suše presušili, a u zaostalim jezercima je ima na kapaljku. Jedva da se sirote životinje imaju gdje okrijepiti… Krajolik i planinarska staza na Učki je surova. Većinom kamenje, samo ponegdje malo zemlje i humusa, tako da je bilo poprilično mučno za hodanje.

Staza na nekim dijelovima, nije dobro markirana, pa smo se malo mučili dok smo tražili kuda dalje ići. Putem prema  Poklonu naletjeli smo na filmski set. Filmski djelatnici su presjekli planinarsku stazu, a lokalni filmski producent koji ne zna bleknuti riječi Hrvatskog, a i Engleski mu je strani jezik, doslovno nas je istjerao na magistralnu cestu. Očito mu baš i nije poznat pojam “planinari” i da planinarski put nije privatno dobro, posebice kad nigdje nije navedeno da je snimanje u tijeku. Kultura, ponašanje i sporazumijevanje mu je u potpunosti nepoznato, pa je poprilično razočaravajuće što takvi ljudi maltretiraju ljubitelje prirode u divljini. Iako protjerani uspjeli smo se dokopati željenog vrha. 🙂

Filmić osim uspona na Vojak, na kraju sadrži i scene sa starta plave staze (126 km) na “100 milja Istre”

Na prijevoju u blizinini vrha Poklon smo naišli na restoran s predivnim pogledom na more ali i razočaravajuće sporom uslugom. Dopunili smo zalihe vode ali željeni capuccino nismo dočekali. 🙁 Lokalni planinari su nas uputili i pojasnili kako do Vojaka imamo još samo 5 km i na licu mjesta smo odlučili – idemo do kraja. Putem nailazimo na obavijesti da je kula na Vojaku zatvorena zbog snimanja… Auu toliki put prešli, a vrh vidjeti nećemo. Ma pričekati ćemo mi tamo. I tako je uistinu bilo, nekolicina entuzijasta (planinari i biciklisti) je sa nestrpljenjem očekivala da se filmska ekipa makne kako bi se i “obični smrtnici” mogli naslikavati na najvišem vrhu Učke  – Vojak 1.396 m/nv (na kuli 1.400 n/mv).

Pogled  je uistinu veličanstven i mogu samo reći vrijedilo je prolivenoga znoja, ali trebalo se i spustiti dolje. Joj, spust je bio za nepovjerovati!  Uspon kojim smo se penjali ~15 km pretvorio se  u spust od ~ 8 km i doslovno smo hodali na prstima i kočili cijelim tijelom kako se ne bi strmopizdili niz planinu.

Oznake na spustu su očajno loše. Na pr. hodate sat vremena i svaki put ista oznaka “Lovran 1 h 45 min” i tako 3 putokaza za redom. Lagano počinjem očajavati, sat pokazuje da imamo još nešto više od 700 m za spustiti se, mrak se počinje spuštati, a zahvaljujući nepravilnim oznakama, ne znamo točno gdje smo. No hrabirimo se da barem idemo prema  moru i kad-tad ćemo stići do civilizacije.

Koljena klecaju, noge su teške spotičem se o kamenje i mislim si “Pa dobro jel’ mi ovo stvarno trebalo i kako mi je ovako što uopće zvučalo zabavno?”. U daljini čujem neku buku, prvo strah panika da nije  možda medo ili neka druga živuljka, kad ono ljudi! Ajme pa prbližavamo se naselju. Idemo dalje i nadobudno na vrhu Lovrana spremam štapove. Ne moram ni naglasiti da do kraja imam još 5 km za preći i spustiti se nešto više od 400 m i to sve u kamenim stepenicama. Siroti ljudi koji su to klesali.

Iskreno nisam vjerovala da ima  još toliko visine ali na kraju se ispostavilo da sat i ne laže baš po pitanju visinske razlike (na samoj obali je umjesto 0 m/nv pokazivao 15 m/nv). Spuštamo se u Lovran tražimo prvi sladoled koji je bezobrazno preskup. Razlika u trgovini na obali i kopnu je gotovo dupla ali nažalost kad si željan nečega – platit ćeš pa taman i zadnjom kunom.

Dovukli smo se do kampa još uvijek nesvjesni što smo uopće prošli i tek dan kasnije su nas nogice podsjetile da smo aktivirali mišiće koji nisu u potpunosti bili aktivni duuugooo vremena. 🙂 Slijedeće godine idemo opet, možda na neku drugu planinu…

Marija Bešlić

* * *

Čitajući Marijin tekst skoro me uhvatila panika i tiha jeza. Ispada da se pravi horor odigrao na Učki. 🙂 Vjerujete mi na riječ, nije bilo baš tako, jer kuknjave i panike na stazi nije bilo, unatoč težini poglavito na spustu. Hodali smo, zezali, naslikavali i nasnimavali. Tko ne vjeruje neka pogleda video. Popili smo jedva 5 litara vode, a ovo o čemu Marija piše (iz udobnosti svoga doma) je dostojno PTSP-a i omanje planinarske mirovine. 🙂 Nećeš Maro, nećeš u mirovinu! Ima da hodamo još više i dalje. A do tamo ćemo biciklom, a ne Crosslandom X. 😉

Jedino strašno na cijelom pohodu, bilu su krici umirućeg leptira kome je stršljen na živo posisao utrobu. Dakako sve sam to snimao sa sigurne udaljenosti. To je nešto što do sada nisam imao prigodu vidjeti,  jer vlada mišljenje kako stršljeni uživaju voće i slatkiše poput meda, kad ono – vole oni i proteine iz drugih kukaca, hamburgere, pomfrit, kulen i čvarke. 🙂

Ukratko, naš je inicijalni plan bio kao kod mladih Čeha i zgodnih Čehinja… Skoknuti ćemo od Ičića do Poklona i vratiti se nazad, a onda dan ili dva kasnije skoknuti iz Lovrana do Vojaka i nazad. Ispostavilo se da smo predobro zabavljali i da nam je nimalo lagan uspon do vrha Poklon, ipak nije bio dostatan za povratak, pa smo nastavili i napravili puni krug, t.j. 25,2 km duljine i svladali 1.469 m visine. Toliko gore, isto toliko dolje. Da, da, znam, dok sjedite ispred ekrana, to i ne izgleda puno. No, pravo na repliku imate tek kad odradite istu dionicu u istom vremenu ili dva puta brže ako želite naklon do poda. 🙂 Samo Marija i ja znamo kako se noge osjećaju poslije ove avanture. A nismo zahrđali i izvan forme. Upravo suprotno…

Prvo što smo vidjeli u Lovranu, bile su markacije za internacionalnu ultra trail utrku  “100 milja Istre”, zastavice i obavijest da upravo na toj lokaciji starta plava staza na koju se prijavilo 91. natjecatelj i natjecateljica iz čak 57. zemlje svijeta. Sukladno tome, odlazimo dva dana kasnije na startno mjesto gdje srećemo Mandicu Grubišić i Nikolu Špoljara koji sutradan trči zahtjevnu i brzu utrku (31 km) na srodnoj utrci “Učka trail”. I oni su došli baciti pogled ili dva na start “plavih” trkača. Malo smo se naslikavali i ispratili svjetsku elitu u pravcu Vojaka. Moram reći da su svi ti dečki u nekom svom filmu, ne druže se međusobno, sjede u tišini, imaju neke mantre i rituale, pišu oporuke i tek nekolicina ih se razgibavala i zagrijavala. Kasnije smo ih malo pratili online i vidjeli da su iznimno težak uspon sa obale u Lovranu do Vojaka i Poklona odradili za manje od dva sata! Kad to usporedimo sa planinarima shvaćamo da je: ludost, snaga i sposobnost tih mladih trkača i trkačica uistinu na svjetskom nivou.

Poneseni adrenalinom sa starta i mi malo trčkaramo još uvijek napučenom šetnicom od Lovrana do Ičića. Htio sam odraditi još koji kilometar, ali me Marija uvjerila da imamo važnijih stvari za raditi. 😉

Eto tako vam je to bilo…

Miša Nicinger