Pohod na Žumberačku goru i Oštrc
Žumberačka gora nudi lijepe planinarske izlete i divnu prirodu. Ovo je prvi put da idem planinariti u tom dijelu Hrvatske. Odluka da idem ovamo je pala dosta spontano jer još prije 2 dana nisam bio siguran kamo ću za vikend. Ali prevagnula je činjenica da moji prijatelji planinari iz Beograda i Novog Sada dolaze na ovu planinu.
Subota 01.10.2016.
Ustajem se ranom zorom u 04:00 i već u 4:30 sam u autu. Vozim autocestom od Osijeka do Jastrebarskog uz nekoliko kratkih stajanja. U Jastrebarskom se zaustavljam radi pribavljanja namirnica za dvodnevni boravak u Žumberku. Nastavljam vožnju po zavojitoj cesti i prolazim kroz pitoreskna sela. Prometa nema pa se vozim bez gužvanja. Oko 08:30 dolazim u selo Sošice gdje se trebam sastati sa Nenadom, Majom, Goranom i Violetom. Jedan poziv mobitelom i saznajem da oni kasne oko sat i pol. Eh, da sam znao, mogao sam se i ja naspavati. Dok pijem kavicu u lokalnoj gostioni, dolazi Renato iz Duge Rese koji će nam biti vodič po Žumberku. Koristimo vrijeme da se malo prošećemo po selu koje je već zaboravilo ljepša vremena. Uskoro dolaze i planinari iz Srbije, pozdravljamo se, hvalimo sa prethodnim planinarskim dogodovštinama i uskoro krećemo. Renato zove prijatelje koji nas sa kombijem odbacuju dio puta da skratimo uspon na vrh jer smo iz Sošica krenuli oko 10:30. Kombi prolazi po makadamskoj cesti gotovo kao terenac. Na jednoj livadi stajemo i krećemo put pod noge. Naša ekipa se sastoji od Maje iz Novog Sada, Nenad i Goran iz Beograda, Renato iz Duge Rese koji nam je vodič i moja malenkost iz Osijeka.Od kombija do vrha sv. Gere (1178 m/nv) treba nam nešto manje od sat vremena. Prolazimo pored vojnog objekta kojeg samo promatramo. Na vrhu prvo odlazimo do mjesta odakle je vidik prema Sloveniji, a kasnije posjećujemo i dvije kapelice od kojih je jedna u Hrvatskoj, a druga u Sloveniji (zanimljivo- nije žica razvučena). Na kraju dolazimo i do geodetske piramide koja označava vršnu točku. Slovenci ovaj vrh nazivaju Trdinov vrh pa tako na geodetskoj piramidi postoje dva naziva vrha (Sveta Gera i Trdinov vrh).
Vraćamo se u hrvatsko dio gorja i grebenom nastavljamo stazu prema Bezimenom vrhu (1006 m/nv). Ovaj vrh nema naziv, a poznat je po tome što je to najviši vrh zagrebačke županije. Pravimo kratku pauzu za doručak i zatim nastavljamo preko vrha Ravna Gora dalje do vrha Pliješ (977 m/nv). Oko nas imamo lijepi pogled na livade, šumu i okolne vrhove Žumberačke i Samoborske gore. Ponekad je strmina jača i uspon otežan. Ali što je to za nas iskusne planinare. Na vrhu Pliješ opet pravimo pauzu za ručak i nastavljamo put prema dolje do planinarske kuće Vodice (850 m/nv). Ovdje se odmaramo uz zasluženo pivo i razgovaramo sa domaćinima. Prvotno je bilo zamišljeno da ćemo ovdje prespavati, ali mislili smo da se ovamo može doći autom. Tako da je dogovor pao za planinarski dom Boris Farkaš. Nakon Vodica vraćamo se u Sošice na ukusnu večeru. Već je večer kad završavamo sa jelom pa krećemo u noćnu vožnju po šumi i zavojima sve do sela Sekulići gdje se nalazi pl. dom Boris Farkaš. Dočekuje nas ljubazna domaćica Ljerka. Umorni smo od hodanja pa uskoro liježemo u krevet.
Fotografije pogledajte ovdje…
Nedjelja 02.10.2016.
Danas idemo na Oštrc na tradicionalni pohod za dan HPD Željezničar koji i upravlja domom ispod vrha.
Vrijeme je već ujutro lagano kišovito i prohladno dok je još jučer bilo lijepo sunčano. Idemo iz Sekulića kroz Jastrebarsko do sela Prekrižje Plešivičko i ovdje parkiramo auto. Od auta do planinarskog doma Željezničar treba nam oko sat vremena laganog uspona. Prolazimo pored vrha Rancerje kod kojeg se ne zadržavamo dugo. Za sat vremena dolazimo do planinarskog doma. Ovdje je već dosta velika grupa planinara, ipak je danas tradicionalni pohod na Oštrc. Tu se zadržavamo oko pola sata. Zatim Maja i ja krećemo prema vrhu da uživamo malo u pogledu te da udarimo pečat u dnevnik HPO. Na vrhu (752 m/nv) već ima nekoliko planinara, ali stalno neki dolaze, a drugi odlaze. Tako da se zadržavamo dvadesetak minuta. Pogled nije nešto naročito impresivan, ne zbog lokacije, nego zbog toga što je oblačno i kišovito. Vjerujem da je za sunčanog vremena puno ljepše doći ovamo.Uskoro počinje i jača kiša pa krećemo natrag prema domu gdje se zadržavamo još dvadesetak minuta, a potom po kiši i hladnoći, vraćamo se natrag do auta.
Mokri i umorni, proslavu uspona imamo u restoranu nekih 2 km dalje gdje nas već čeka Violeta.
Nakon objeda vraćamo se autocestom, Maja, Violeta, Nenad i Goran prema Beogradu, a ja prema Osijeku. Zaustavljamo se na odmorištu Dragalić uz oproštajnu kavicu.
Ovo je prvi put da sam planinario na Žumberačkoj gori. Šetao sam po krasnoj prirodi, osvojio 6 vrhova, od čega 3 vrha iz dnevnika HPO.
Fotografije pogledajte ovdje…
Unatoč kiši u nedjelju, vikend je bio lijep.
Pozdrav sa Žumberka!
Valentin Žagar dr. med.