Podunavski pješački put 2009.
26.04.2009.
Ivona i ja ustajemo ranom zorom, oko 06:20h i obavljamo brzinske pripreme. U ruksacima se nalazi sve što je potrebno plus; sendviči, fotografska tehnika, notebook, mobilni internet, a ovoga puta nosimo i gamaše ako budemo hodali po blatu pokraj Dunava. Ubrzo nam se pridružuje Sanja, a zatim idemo po Laretu i malenog Matiju. Punimo rezervoar do vrha i štumfamo preko Donjeg Miholjca prema Osijeku i Erdutu. Policija je zauzela sve strateške pozicije pokraj ceste i ne dozvoljava nam da vozimo onako kako bismo htjeli… 😉
S obzirom da u Erdutu i Aljmašu nismo nikada bili, zahvaljujući planinarskim aktivnostima i pozivu ljubaznih domaćina iz HPD Zanatlija Osijek, iskoristili smo druženje i po prvi put pohodili ta dva mjesta. Aljmaš je lijepo naselje sa vrlo neobičnom i futurističkom crkvom sagrađenom od stakla, drveta i željeza. Mjesto je smješteno pokraj i iznad moćne Europske rijeke – Dunav, na koji puca prekrasan pogled. Prije pješačenja ukrcali smo se na splav pričvršćen za brod i zaplovili Dunavom. U 50 minuta iznimno mirne, tihe i ugodne plovidbe stigli smo od Aljmaša do ušća Drave u Dunav i vratili se nazad odakle smo krenuli na 3 i pol satni pješački pohod prema Erdutu.
Sreli smo mnoge poznate i nepoznate planinare iz svih krajeva lijepe naše kao i one iz susjednih nam država. Prije ukrcaja na splav morali smo pričekati iskrcaj prethodne grupe uslijed čega je nastupila opća pomutnja, svi smo se pozdravljali, razgovarali, prepoznavali, upoznavali. Najviše muka zadala nam je Mandica iz Orašja (nismo se mogli sjetiti imena), a najljepši smiješak poklonila nam je Suzana pripadnica “Gojzerica – Lutalica”. Bilo je tu planinara sa svih strana, neke smo sreli na prethodnim pohodima, a neke slučajno i u prolazu na pohode npr. Branko Tivanovac koga smo sreli kod planinarske kuće Šaševo prije nekoliko tjedana… Na brodu sam uživao u razgovoru sa 9A2XF – Drago Mikel. Za planinarenje i pohod bio je najspremniji Antun Koren – Tuna iz Kutjeva sa kojim smo pohodili cijelu stazu, dok su drugi sjedili ili se vozili autobusima. Za druženje, priču i razmjenu iskustava bio je najzainteresiraniji ljubazni gospodin iz Orašja Đuro Živković – Tesla sa kojim smo proveli najviše vremena poslije ručka.
Posjetili smo manastir Vodice a zatim kao od šale prepješačili stazu od početka do kraja, bez zastoja i teškoća 🙂 iako smo odabrali dulji put – 3h hoda preko vinogorja. Najljepši dio staza i pravi užitak bio je na dijelu šume sa visokim stablima topole kojima lišće šušti na vjetru i stvara izvanredan audio-vizalni ugođaj. Pješačka staza je djelomično lijepa i uglavnom vrlo dosadna, sa slabim markacijama ali bi zato dobro poslužila biciklistima!
Do Erduta stižemo preko vinograda i plodnih polja prekrivenih pšenicom, a zatim prolazimo pokraj visokog antenskog stupa koji dominira vinogorjem svojom pozicijom. Odmah se raspitujem kod lokalnog vinogradara i saznajem, da je upravo na tom mjestu u domovinskom ratu, srpska paravojska imala svoj centar za vezu, koji su oformili s uređajima otetih meni osobno i ali i od mnogih drugih Vojvođanskih Radio amatera. Taj će rešetkasti antenski stup, početkom svibnja skupina Hrvatskih
Radio amatera iskoristiti za postavljanje antena kako bi se natjecali u “9A VHF/UHF/SHF contest-u” koji e održava 02. i 03.05.2009.g. Dečki želim Vam puno uspjeha i što više DX-ova, tko zna možda Vam se jednom pridružim, upravo sa te lokacije… 😉
Nastavljamo prema Erdutu, i ubrzo spoznajemo da se radi o prekrasnom podunavskom mjestu, sa povijesnim i prirodnim ljepotama. Prvo ručamo grah sa mesom, s guštom uništavamo bocu hladne mineralne vode, a zatim obilazimo Erdutsku kulu, dvorac Adamovich-Cseh i Erdutsku vinariju. Na vratima jedne zgrade u centru još uvijek na ćirilici piše “Vojvođanska banka”. Fotkamo i ljudikamo sa drugim učesnicima, a zatim organizatori autobusom prijevoze “vozače” do Aljmaša po automobile, s kojima odlazime nazad u Erdut po suputnike. Šapice umorene kreću put Osijeka i Slatine. Odlazak, pohod, druženje i povratak – odradili smo za sve skupa 12 sati.
Miša Nicinger
