Petak – Crni vrh
20.06.2014.
Kako bolje iskoristiti produženi vikend nego kombinacijom geocachinga i planinarenja. Glavni cilj mi je bio ispuniti neke žigove u planinarskom dnevniku hrvatske planinarske obilaznice i slavonskog planinarskog puta. A usput i postaviti neki geocache na neke od vrhova.
Crni vrh je najviši vrh na zapadnom Papuku i najviši vrh Bjelovarsko-bilogorske županije (na hps.hr pogrešno piše da je najviši vrh Virovitičko-podravske županije).
Uvijek sam mislio kako bi bilo lijepo da netko postavi tamo geocache pa da idem potražiti. Čekam dugo, ali nitko da stavi. Na kraju sam odlučio sam ići i osobno postaviti geocache.
Parkirao sam auto kod pošte u Đulovcu i krenuo cestom koja je označena markacijama. Iste su nešto rjeđe, ali samo treba pratiti glavni put i pratiti skretanja.
Hodam cestom kroz Đulovac, prolazim kroz selo Nova Krivaja i uskoro cesta ulazi u šumu. Dolazim do lokacije Krupadol. Vidim da sam mogao i autom doći do ovog mjesta i uštediti si sat vremena hodanja. Ali, neka, nije mi žao pješačenja, na planinu se ne ide zato što je lagano, nego zato što je teško.
Kod Krupadola na cesti je brklja pa se više ni autom ne može dalje. Nastavljajući cestom dalje, dolazim do izletišta Skoblar koje se nalazi na 445 metara nadmorske visine. Nije loše, s obzirom da sam iz Đulovca krenuo sa oko 200 metara (zna li netko točnu nadmorsku visinu Đulovca). Kod Skoblara se nalazi izvor pitke vode gdje sam se malo okrijepio hladnom vodom.
Markacije uskoro skreću sa ceste i ulaze na šumski put. Počinje prava uzbrdica. I to dobrana, baš sam se zadihao. Iako su markacije nešto rjeđe, samo sam pratio put i nisam se izgubio. Kasnije se uzbrdica ublažava pa je lakše hodati.
Sunce prži, ali ja sam cijelo vrijeme u hladu drveća. Nakon oko sat vremena hodanja prelazim preko šumske ceste gdje lovci vole pozdraviti divlje životinje (čitaj: pucaju u njih i kasnije pojedu).
Opet počinje malo jači uspon po zemljanoj cesti, ali dobro je da nije blato jer bih inače bio jako uprljan. Kad je šumska cesta prešla u puteljak, znao sam da sam već blizu vrha. Prolazim ispod jednih drvenih vrata i eto me za minutu-dvije na vrhu. Prije samog vrha na puteljku ima puno kupinovog grmlja pa je bolje imati duge hlače. I eto me konačno na vrhu.
Nakon 2 i pol sata hodanja. Bio sam umoran i oznojen, ali kad sam pogledao prema Podravini i Mađarskoj, zaboravih na umor i vrućinu. Pogled je prekrasan. Ovdje pravim pauzu od skoro sat vremena.
Za to vrijeme sam ručao i udario pečat u planinarske dnevnike koji se nalazi u planinarskom skloništu. Sakrivam kutiju samo 5 metara od vrha (da ipak ne bude preteško), još malo uživam u pogledu i onda idem natrag.
Računam da mi treba isto oko 2 i pol sata do Đulovca. Od vrha do asflatne ceste sam došao za nešto manje od sat i pol a onda idem asfaltom uz obavezno osvježenje na izvoru pitke vode.
Gledam prema nebu i vidim da se spremaju kišni oblaci. Valjda me neće uhvatiti na putu, samo da stignem do auta. Ali, na moju sreću, ide jedan traktor koji vuče prikolicu sa drvima. Zaustavlja se pored mene i vozač mi kaže: upadaj!
Već ima troje ljudi u traktoru, ali upadam i ja, malo se stisnem, i tako sam skratio put za više od pola sata. Baš dobro jer je taman počela padati kiša. Hvala dečki! Za kraj puta sam se osladio sa hladnim pivom u Đulovcu.
Velentin
