Ojstrica lijepa slovenska zavodnica
13.05.2017.
13.05.2017. – Subota
Eto nas opet u Sloveniji. Sve je to bilo na hopa-cupa nas tri skupa (Branimir, Tomo i ja). Prognostičari su kao i uvijek govnari koji brljaju sa prognozom i najavljivali su kišu. A mi odlučismo, i ako je bude koga j… Nismo od svile. Dogovor je pao napadamo Ojstricu, polazak u subotu u 04,00 sata. Putovali smo kao i obično auto put do Ljubljane – Domžale – Kamnik pa do Logarske doline.
U Logarsku dolinu stižemo u 09,20 sati. Ulazak u dolinu se naplaćuje 7 eura. Samim dolaskom onako buljook ne mogu se načuditi ljepoti doline, ne znaš gdje bi prije pogledao ili što uslikao, ljepote uokolo napretek. Put nas je vodio kroz dolinu do Planinčevog doma u kojem smo imali plan noćiti ali pošto su taj dan imali veselicu, dom je bio zatvoren tako da smo se vozilom vratili do parkirališta ispred hotela Plesnik gdje ostavljamo vozilo i otamo krećemo prema vrhu Ojstric. U ruksake trpamo potrebnu opremu, navlačimo gojze na kopita i u 09,45 sati krenusmo cestom do šumskog šireg puta koji se nalazi s lijeve strane i nakon par stotina metara kreće planinski kameni put kroz crnogoricu. Lagano počinje uspon i za 20 minuta dolazimo do prve oznake za Koču na Klemenići jami 1208 m/nv.
Putem nailazimo na tunel koji prolazi kroz stijenu, a u tunelu spava Drekavac 🙂 malo šale zbijamo usput kako bi nam uspon bio lakši. Staze su malo kamene, pa zemljane sa manjim kamenjem isprepletene korijenjem. Otvaraju se prvi vidici na Kamniško sedlo i Branu. Nakon sat vremena eto nas na Koči koja ne radi. Nismo se zadržavali nego krenusmo dalje blagim usponom do križanja puteva. Jedan ide Kopinškovom poti, a drugi preko Škarja. Mi smo odabrali drugi.
Na visini od 1500 m/nv nailazimo na prve tragove snijega iako je staza inače od sipara i po njoj hodamo neko vrijeme. Kasnije nas čeka snježni pokrov. Uspinjemo se do prijevoja i tu odlazimo lijevo do sljedećeg prijevoja kojeg prelazimo i dolazimo na južnu stranu sa koje imamo pad nv jednim dijelom, a onda oštar uspon do samoga vrha Ojstrice 2350 m/nv na koji smo se uspeli za 4,57 sata.
Dolaskom na vrh nestaje rumenilo sa lica,puls se smanjuje, razina sreće raste napajamo se pozitivom… osjećaj s vrha je neopisiv, ne može se prikazati ni slikom ni snimkom. Neko vrijeme ostajemo gore,iako su nam oblaci visili nad glavom i bilo je pitanje vremena hoće li nas grom stisnuti odozgo ili kiša satrati, 🙂 zato smo što prije odlučili krenuti dolje uz male probleme. Lako se bilo popeti, treba se sada spuštati po kamenjaru, pogotovo umorni, teških nogu. Malo pomalo dolazi do odrona kamenja, tako je mene moj prijatelj Tomo pokušao zaustaviti da ne dođem do vrha, pa me gađao 🙂 sa dva komada taman onakvih za kiseliti kupus, jedan od njih prođe na pola metra pored mene, ali oprostio sam mu jer nas ipak spasio nakon nekog vremena kada smo ponovo izišli na snježni pokrivač rekao je da uzmemo cepine u ruke, još si mislim koji će mi k… silazio sam niz snježnu padinu trčeći i snimajući (Kamniško sedlo) šta me j… s tim.
I stvarno nam čovjek pokaže kako da se zaustavimo ako budemo proklizavali na snijegu prilikom spuštanja. Nedugo zatim evo mene na leđima niz padinu ali mi nije bilo dosta jednom nego morao sam probati i drugi put – dvaput je dvaput kao što zbori kolegica Fata. 🙂 Za drugi put sam već imao iskustva, bila je to brzopotezna alpinistička obuka i prvo vatreno krštenje koje me moglo koštati glave. Skoro me planina nije htjela (stoga cepin glavu čuva), a Tomi hvala još jednom (eto zato sam ga nagradi u video s glazbom Pink Floyda).
Eto izvucite pouku iz ovoga, ne trčite dole jer umor i pad koncentracije čine svoje, u svakom slučaju novo iskustvo.
I tako spustismo se mi istim putem živi i zdravi, malo izderani do hotela oko 19,00 sati. Sjedamo u auto i odvozimo se dio puta gdje ostavljamo auto i krećemo pješice markiranom stazom, gore prema Fischaufovom domu 1396 m/nv, usput prolazimo pored 90 metarskog slapa Rinka, nakon 8-9 sati hoda još imamo sat vremena hodanja prema gore do doma do kojeg dolazimo u 20,00 sati gdje naručujemo 3 Uniona uz Pink Floyde, kakva dobrodošlica, čak smo i djelatnike iznenadili koji su bili u malo opuštenijem stanju. Lijepo su nas primili, poslužili večeru i pokazali sobu za noćenje.
Malo smo uz pivo ostali prepričavati doživljaje. Sve u svemu zabavno i opušteno.
14.05.2017. – Nedjelja
Branimir i ja smo odlučili da danas ostajemo u domu i da samo uz kavu uživamo u pogledu, jer pogled s doma je neopisiv, a Tomo neuništvi je odlučio ujutro u 05,30 sati krenuti put Turskog žlijeba da bi se na kraju popeo i na Tursku goru. Rekao je na početku da smo p…e što ne idemo s njim, ali pri povratku je rekao da je bolje što nismo išli, a kad to kaže jedan iskusnjak onda mi je sve jasno.
Nakon njegovog povratka oko 9,00 sati zaputili smo se prema dolje istim putem kao što smo došli i u 10,30 sati krenuli smo ka Osijeku.
Zahvaljujem klapi na ugodnom druženju, do sljedećeg susreta tko zna kad i tko zna gdje, adio!
A gdje ćemo samo mi znamo, ali nećemo vam reći. 🙂
Dražen Šmit
