Obronci Bilogore

29.11.2009.

BilogoraOrganizacijski odbor pohoda pod nazivom “Izlet u nepoznato” otkazao je planiranu rutu, stoga su slatinske Šapice u sastavu “ona & ja” odlučile skoknuti do zapadnih susjeda i istražiti malčice obronke Bilogore. Riječ je dakako o turbo popularnom izletištu građana Virovitice – 1. Virovitičkom gradskom ribnjaku.

U 11:05h po lokalnom vremenu krećemo sa sa prostranog šljunčanog parkinga pokraj ribnjaka i krećemo nasipom do povećeg panoa sa planinarskim oznakama. Lijepe u uredne strelice pokazuju da možemo skrenuti lijevo ili desno, a ispod je prekrasno oslikana karta terena koji kanimo pohoditi. Nažalost, sve bitne informacije na karti ispisane su flomasterom koji je izblijedio davnih dana, ali zato Ivona nosi pravu, pravcatu kartu i bez puno promišljanja kaže idemo lijevo. 🙂

Naime, oko umjetnih jezera kruže dvije staze, kraća poučna i dulja planinarska. Poučna je odveć kratka da bi uopće bila vrijedna spomena pa odabrali planinarsku koja ima 10,5km duljine i 216 metara visok vrh Dugoriječka kosa.

Vidikovac, BilogoraStaza je lijepa, široka, dobrim dijelom i vrlo široka, skoro ravna, nema kamenja niti polomljenih grana. Osim lišća i povremenih barica sa vodom, staza je takoreći savršena, to jest pogodna za izletnike bez ikakve planinarske opreme. Planinarske markacije su više no solidne i kreću se u rasponu od dobrih do odličnih. 😉 Manju zamjerku možemo staviti na odsustvo tabli sa ispisanim vremenom, ali to za ovu izletničku stazu i nije tako bitno. Putem nailazimo na ispisane informacije, jedan mali slatki izvor bez vode i vidikovac na 211 metara nadmorske visine sa kojega se lijepo vidi Virovitica i mađarska planina Meček, koju još uvijek nismo pohodili iako smo pravili planove sa drugim Šapicama. 🙁 Doći će i to na red…

Putem smo sreli dvije srne, jednog pauka, sramežljivu žabu, povećeg djetlića i dva snježno bijela labuda, a kraj jezera smo uočili poveći broj dvonožnih stvorenja sa štapovima za pecanje. 😉 Pohod je sa zadržavanjem, fotkanjem, grickanjem sendviča, obilaskom jezera i slaganjem buketa od suhe trave za Višnju, potrajao oko 3 sata.

U povratku smo posjetili Višnju i Miroslava, koji se spremaju na pohod 13.12. povodom međunarodong dana planina i proveli par sati u ugodnom razgovoru uz prepunu trpezu. Uf, nije nam se isplatio ono malo hodanja oko ribnjaka jer Višnja radi predobre kolače sa puno kalorija, zato kad idete na pohod nikada ne skrećite sa staze. 😉

Miša Nicinger

 

3 comments

  • klikunaš

    zavidim, nikad tamo bio. nedjelja: zavaljen u fotelju sa gostima. fuj.

  • Nadoknadit ćete propušteno hodanje sada u nedjelju… Sve imam nekako osjećaj da nas čeka opet neki maraton 🙂

  • Miša

    Samo da nabavimo zimske gume i možemo tu slatku malu Bilogoru malčice bolje istražiti… Do tada – Smrt foteljama – sloboda planinarima! 😉