Novogodišnji pohod 2018.
31.12.2017. / 01.01.2018.
Šapice su u 10. godinu postojanja ušle kako i dolikuje, na planinarskom pohodu, u ugodnom društvu hodača, trkača, biciklista, plivača, boksača, snivača i slabih kovača (svoje sreće) te su s lakoćim odradile uspon na Ivačku glavu (912,5 m/nv), koji je kao što znadete drugi po veličini vrh na Papuku. 😉
Iako su idejni začetnici ove male noćne avanture odustali zbog bolesti, baš kao i oni koji su najavljivali svoj dolazak SMS porukama (ccc ccc), na startu se okupila stanovita količina planinara kako bi u sitne pred i poslije ponoćne sate ispratili staru i dočekali Novu 2018. godinu: Zdravko, Igor, Ivan & Jasna, Ivica, Dražen & Mara iz osječkog ogranka, Franjo & Sandra + Azra, Maja, Manuel iz požeškog kraja, Mira i niže potpisani sa podravske strane ili u prijevodu 13 + 1, što ljudi, što zvijeri. Prehodali smo nešto preko 15 kilometra.
Nažalost nisam ponio veliki stativ (a trebao sam) jer bi se sa njega ipak dalo snimiti nekoliko kvalitetnijih fotografija. No, tada bi trebalo vući i dSLR fotić koji ima nekoliko kilograma… Osim toga, ako ćemo pravo bolje je sve to skupa promatrati sa dalekozorom ili se uopće ne zezati sa fotkanjem u nemogućim svjetlosnim uvjetima sa slabašnom tehnikom. Za sve to trebaju kvalitetni objektivi sa velikim otvorom blende od npr. F 1.4 a dobro bi bilo i sa F 2.8 i foto senzor sa malim šumom tj. mogućnošću snimanja sa velikim ISO vrijednostima (3200 i više), a dobro bi došao i kakav zaklon te potpuno suha odjeća. 🙂
Čeone lampe nam takoreći nisu niti trebale jer se Mjesec ponašao uistinu razuzdano. No, to mnogima nije smetalo pa smo blicali jedni drugima u oči, leđa i guzice 🙂
Jedina ozbiljna prepreka na cijelom putu bilo je onih zadnjih 50-60 metara uspona na Ivačku glavu, posebice posljednjih 10 metara koji su iznimno skliski, zaleđeni i ovakvim uvjetima pomalo zastrašujući, jer ako se omakneš i strmopizdiš, nije nimalo ugodno ni pomisliti.
Bilo je i padova no uglavnom su padali oni bez štapova. Da, da, i među nama još ima onih koji misle da su to modni dodaci… 😉
Vjetar je zastrašujuće hučao i bučao tamo negdje oko Nevoljaša (huuum, bruuum, vruum, warum…) ali se to na Ivačkoj glavi i nije baš nešto manifestiralo. Najhladnije je bilo u povratku, opet tu oko Nevoljaša i Jezerca kad smo se ohladili, i podhladili na sjedenju tijekom gableca. Plan je bio založiti vatricu, no u konačnici smo mudro odustati i laganim korakom krenuli na spust do parkiranih automobila.
Bilo kako bilo. Šapice su odradile ono što su i zamislile, neki od nas i više od toga 12 + 15km (Fata je Fata, al’ dvaput je dvaput), a ostali su dobili 100, 200 pa čak i 350 gr. žive vage. 🙂 Nisam sigurni tko je više uživao (hodači ili spavači) i tko će dulje poživjeti jer mnoge zdravstvene tegobe ovise od nasljednih faktora i načina života, no nama nitko neće moći reći da nismo pokušali.
U Novoj godina vam želim više vrhunaca, i manje sranja. Znate kako se kaže “Bolje se roditi bez kurca nego bez sreće, jer ako imaš sreće i kurac ti naraste).
Sretno!
Miša Nicinger
p.s.
Da su Šapice silne i elitne dokazuje i činjenica da su Manuel i Noa sudjelovali na utrci Slatinski biser 2017. Svaka im/nam čast. 🙂
