Monikine čarolije
23.01.2021.
Na današnji dan naš najdraži, lider Šapica zaputio se na trkohod u Našice. Okupio se mali krug velikih ljudi i krenuli šumski, blatnjakuškim, na momente kajmaškim putem u poznato i nepoznato. Trčalo se lagano, bezbolno, pjevušno uz ćakulu i koju doskočicu. Cilj nam je bio 21 km, prekrasne staze koja nas vodila prema jezeru i biciklističkoj stazi. Eh, tu smo pokazali gostima brdoviti šumski trkački kraj, a jedan od domaćina Jasna je taj dan istrčala preko 50 km. Želja nam je da se uskoro ponovo sastanemo, potaknemo sve hormone sreće na nekoj novoj lokaciji. Miša, čekamo mjesto sastanka jer ovo postaje ovisnost. Svima želim da ovise o nečemu dobrom. – izjavila je Monika Bizik i vrisnula od sreće.
Kako god naslovila tekst, Miša mu promijeni ime! 🙁
Svaki put kad nam se blato i kaljuža pojave na putu, prvo se čuju uzvici: joj, kud baš tim putem (upućeno domaćinima), kako ćemo, uffff, nove patike, stare patike i niz sličnih doskočica. A onda, kad taj put postane suh i uobičajen ili uobičajeno dosadan, opet žudimo za izazovom probijanja kroz mekano i podatno blato od kojeg bi sa svojim djetetom garant pravila odlične torte, pogače, kule, pregradne zidove, ma sve što se može zamisliti iz graditeljske perspektive. Pa dodamo malo suhe trave, mokre trave, lišća i nastale bi nastambe za koje bi još morali tražiti građevinsku dozvolu. 😆
* * *
Danas su nam se Šapice pridružile na trkačkom treningu. Odlučili smo ih provesti stazom gdje najčešće trčimo, pa je polazak bio s našičkog poligona autoškole. Krenuli smo u blatni pohod prema Paličevcu. I sami smo se začudili koliko ima blata, no velik dio je od bagera i kamiona koji izvlače prekrasno drveće i ostavljaju pustoš iza sebe. 🙁 Od Paličevca smo okrenuli prema Lapovcu, našičkom jezeru. Jezero krase prekrasni labudovi i milina je trčati stazom koja ga okružuje. Šteta bi bilo ne vidjeti biciklističku stazu, koju našički biciklisti održavaju urednom i prohodnom. Tu smo već bili i umorni pa smo usporili i malo i prohodali. Sve u svemu, dobili smo lijepih dvadesetak kilometara. Odlično subotnje popodne, s još boljom ekipom. Morati ćemo ponoviti trkanciju u proljeće kad ne bude blata, i kad se šuma zazeleni. – izjavila je Jasna Plemeniti i mrdanjem nosića podigla naočale.
Zahvaljujući curama i njihovom viđenju – mogu odraditi jedan na brzaka 😉
Ova se uzbudljiva i zanimljiva trkačka avantura dogodila na obroncima Krndije, preciznije u okolici Našica i njihovog sexy and cool Jezera Lapovac. Dobri su trkači ti Našičani, dobri, a tek Našičanke, majko mila, te trče kao gazele.
Sve to se događalo na minimalno +14°C, a možda ili nekoliko stupnjeva višoj temperaturi. Ugodno, čak i previše, a svi znamo da to nije dobro. Ne smijemo zaboraviti koji je datum (23. siječanj), miriše na proljeće: sunce, ptičice, toplina, divljina, milina. 🙂
Naše drage i vrle šumare, i njihove svinjarije više neću spominjati, jer se mnogima od nas plače, vrišti i skače sa litice na glavu, kad vidimo što ostaje iza njihove brige tzv. gospodarenjem. Šteta koju rade je neopisiva. Dabogda pocrkali… 🙁
Ova mala koju stiskam desnom rukom na prvoj fotografiji, da ta sa naočalama, e to vam je Našičanka Jasna Plemeniti. Došla je na trkohod poslije istrčanih 30 km (tridesetkilometarainekolikometara) pa je trčeći sa nama nakupila malo više od 50 km. Nije to ništa kaže – spremam se za 100 km. Pa Jasna, neka ti je srećom na stotki i neka bude brzo. 🙂 Mislim, svašta… Nije 100km ništa!? Joj, mene joj… Došlo mi da je udavim i bacim u jezero. 😉
Obećali su nas ponovno zvati, a mi se kanimo odazvati. Eto tako vam je to bilo.
Miša Nicinger
P.S.
Legosica Iva s ponosom nosi majicu, kupljenu na božićnoj humanitarnoj akciji, koju je organizirao naš ultramaratonac i humanitarac Slatinčanin Goran Drakser.
P.S.2.
Mario je priložio preko nekoliko svojih fotografija…
