Moj prijatelj Velebit i ja
01./02.08.2020.
Protekloga vikenda zaokružio sam svoju velebitsku avanturicu, solo pohod na Zavižan, Premužićevu stazu, te Rožanske i Hajdučke kukove. Presretan sam da je sve prošlo OK, i sve kako sam zamislio i isplanirao. Krenuo sam igrom slučaja solo, ali putem sam stekao i nove prijatelje.
Hvala prijatelju Juro koji mi je na neki način svojim pričama usadio želju da otkrijem Velebit, a pomogao je i savjetima koji su bili dragocjeni. Nadam se da možda i moja objava potakne neke od vas da otkriju ljepote Velebita, veličanstvene planine koja je jedan od hrvatskih narodnih simbola.
Za moju rutu koristio sam knjigu Hrvatske Planine, kao i savjete prijatelja, a završni trigger da ne odustanem iako sam.ostao solo bila je objava Dijane Butorac od neki dan, koja je 50 km. Premužićeve doslovno preletjela za malo više od 7 sati (prošavši samo dio staze – Dijana zaista mi nije jasno kako 😱😱 – svaka čast).
Kako sam se morao logistički orijentirati na to da se vratim ka Zavižanu jer sam bio solo i bez prijevoza natrag ako odem skroz do Baških Oštarija, odluka je pala da idem od Oltara, Preko Zavižana Premužićevom do Alana gdje bi trebao prenoćiti, a onda idući dan drugom trasom ličkom stranom preko Rožanskih/Hajdučkih kukova natrag na Zavižan i Oltare. Pa krenimo…
Dan 1. – subota
Krećem autom iz Dramlja gdje sam.na ljetovanju – sat vremena vožnice do Oltara. Tamo svraćam do Planinarske kuće Oltari koju održava PD Sisak. Kratko me posavjetuju za put do Zavižana, trgnemo jednu ljutu i idem dalje. Sjajno da sam stao jer njihovi savjeti bili su mi baš extra korisni.
Prva etapa bila je od početka pl. staze Oltari do Babić Siča. Umjesto dosadnog vijugavog i dugog makadama, zahvaljujući savjeti Siščana, krećem se lijepom planinarskom stazom… nažalost tu na jednom mjestu gubim markacije te završavam.na asfaltu, ali se orijentirajući putem Google Maps ponovno vraćam na stazu i izbijam ubrzo nakon 1:15 na ulaz u NP Sjeverni Velebit, plaćam kartu 30kn i krećem “Stazom Zviri” (najkraći pješački put za Zavižan) prema savjetu vrlih Siščana. Staza je uistinu prekrasna (preporučam i za obiteljske izlete s djecom jer nije fizički zahtjevna) i na nekoliko lokacija doslovno se naježim od ljepote.
Uspon mi traje oko 1:15 i izbijam na Zavižan nakon ukupno 8km, a tamo me tek čekaju prekrasni prizori na vrhovima kod pl. Doma Zavižan, a stiže mi i poruka da će me u Planinarskom domu Alan, koje je moje konačno odredište, ipak primiti na noćenje (naime dosta kasno sam se javio i bili su već popunjeni… savjet je to puno ranije rezervirati ako se odlučite za ovaj put).
Kratak predah uz ručkić i Kasačko pivo i moram dalje. Čeka me 6 sati o nekih 16-ak km do Alana putem Premužićeve staze.
2km laganog pješačkog puta koji prolaze uz Botanički vrt Velebit i izbijam na Premužićevu stazu. Nakon kraćeg šumskog dijela izbijam.na onaj dio po kojem je Premužićeva staza posebna, kameni putići po samom hrptu Velebita. Sunce malo prži u kamenu, ali osvježavaju prizori okolnih vrhova i neopisive ljepote Velebita.
Nakon 8 km stižem na cca pola puta, do Rossijeve kolibe, tu se malo osvježavam jer sam poprilično ožednio od vrućine i malo se zabrinjavam jesam li ponio dovoljno vode. Tješi me kraći razgovor s 2 planinara s kojima se mimoilazim koji mi kažu da na Alanu ima i vode i pive i sve što mi treba. 😁
Put do Alana srećom najvećim djelom je kroz hlad pa se malo manje kuham. A već pred kraj puta malo zaronim na pod spotaknuvši se o kamen, pa mi pomoć pružaju 2 planinara, Ivan i Boris kojima se skompam i idem do Alana. Oni idu cijelu Premužićevu u 3 dana, skroz do Baških Oštarija i očekujem da su baš negdje u ovom trenutku pred kraj svoje avanture.
Premužićeva staza zaista je čudo… ako ste bili na Horvatovim stubama, e ovo je nekako kao 50 km Horvatovih stuba. Neobjašnjiva je sposobnost i entuzijazam graditelja predvođenih projektantom Antom Premužićem koji su bez ikakve ozbiljnije mehanizacije taj građevni pothvat izveli početkom 1930-ih. Od svega viđenog ona predstavlja možda i najljepši dodir čovjeka u prirodi. Pravi je grijeh to ne okusiti i ne ostati u osjećaju divljenja ljepoti staze i umješnosti graditelja.
Alan nam dolazi nekako neočekivano brzo, već oko 18:45 (dakle trebalo mi je ipak manje od 6h) i nakon cca 25km dolazim do svog odredišta. Razveseli me da uz pivu i vodu mogu pojesti i fini kuhani obrok (zahvala domaćinu Marinu Rabaku), a i smještaj mi je super tako da u ugodnom društvu novih prijatelja dočekam svježu noć.
Dan 2. – nedjelja
Nakon doručka i opraštanja s kompićima odlučujem se za drugačiju trasu za povratak na Zavižan, putem kroz Rožanske i Hajdučke kukove. Krećem ponovno sam u 9 sati i nakon zezancije s Garminom koji nikako nije uspio uloviti GPS idem lagano dalje. Radi se na početku o nekih 10ak km makadama, na trenutke malkoć dosadnog, ali uz predivne pejzaže ličke strane Velebita, ta nakon Velikog Lubenovca prilazim prilično teško prohodnim usponom i zatim spustom preko Rozanskih/Hajdučkih kukova. Nakon nekoliko km uživancije na takvoj stazi gdje se na dijelovima puzeći provlačim ispod srušenog drveća dolazim opet na razmjerno dosadan i vijugav makadam koji me vodi natrag k Zavižanu kojeg presretan dotičem u 14 sati. Ssve skupa rekao bih malo više od 15km jer ta dionica mi na karti izgleda malo duža nego da sam išao po Premužićevoj.
Nakon kraće okrepe “Kasačkim” i ručkićem krećem na spust ponovno preko “Staze Zviri”, te nakon Babić Siče do Oltara istim putem, samo ovaj puta ne fulavam stazu i stižem ekspresno skuživši čak i gdje sam fulao stazu 1. dana. Odokalnom metodom drugi dan prijeđoh 26-27km, ali nemam to zapisano u Garminu… mora da je netko negdje komentirao čarape iz Lidla pa mi sje…. GPS. U 16:30 sati sjedam u auto i natrag ka moru.
Sve u svemu avanturica više nego uspješno odrađena… Sve što sam htio napravio sam, obišao prekrasni Velebit. Nije smetalo ni što sam krenuo sam jer sam tako upoznao nove kompiće, a i priprema je bila dobra jer nije usfalilo vode i hrane, a što si moraš nositi sve sam pa je ruksak malo oteža.
Idući puta obavezno cijela Premužićeva uz još bolju organizaciju i društvo!
Preporučam svakome prekrasni Velebit i ne znam što sam ja čekao 39 godina da ga malo posjetim i poklonim se njegovim ljepotama.
Na nekoliko mjesta doslovno sam se naježio od ljepote, a napuštajući Zavižan drugoga dana nisam izdržao ne pustiti suzu jer zaista smo se zavoljeli na prvu, moj prijatelj Velebit i ja.
Mario Lovrić
(Ludi Lovro)
P.S. Na fotkama je samo malecki, majušni dio ljepota koje nudi Velebit.
